OVU KOLUMNU HRVATSKOG NOVINARA MORATE DA PROČITATE: Kako je pored više od pet stotina hiljada registrovanih hrvatskih branitelja, DOMOVINU ODBRANIO JEDAN SRBIN!

Jutarnji list objavio je kolumnu Anta Tomića koja se bavi činjenicom da danas svi u "lijepoj njihovoj" slave jednog Srbina čiju su kuću ne tako davno zapalili! Pa čak i tast koji je hteo da zakolje ćerku kad mu je rekla da će se udati za Srbina!

Kolumnu prenosimo u celosti i u originalu zbog autentičnosti:

Dinarski muškarci, oni su nas zapravo upropastili, sva je naša nesreća u njima, u emocionalno zakočenim ćaćama s nesmiljenim osjećajem za dolično i nedolično, uvijek opreznim šta će narod kazati, u trajnom strahu da im se tkogod u birtiji ili na balotama ne bi smijao. Dogodi se s vremena na vrijeme takvom nekakvom luđaku sin homoseksualac ili mu se kći zaljubi u Srbina, pa on toga sina ili kćer koji ga, kako on shvaća, ne poštuju, izbaci iz kuće i zauvijek, što se kaže, prekriži. I premda kasnije obično sve dobro ispadne, onaj sin homoseksualac postane cijenjen liječnik ili glazbenik, a i zet Srbin je vrijedan i odgovoran, odan suprug i nježan otac troje krasne djece, stari svejedno ne progovara s njima. Životinja šuti i trpi svoj strašni teret. Jedna golema tvrda gruda od gnjeva, prkosa, tuge i drhtave, očajne ljubavi leži mu na prsima kao golemi teški kamen, godinama mu drobi rebra i na koncu ga cijelog zgnječi. Umre čovjek od gluposti, sam samcat, bez ikoga svoga, tek zato jer se bojao tuđe zlobe i poruge. 

(VIDEO) GOLMAN HRVATSKE SE PREKRSTIO KAO SRBIN?! Danijel Subašić pokazao svoje pravo lice!

Jedna je takva sudbina otprije jedanaest godina i u novine dospjela. Policija je došla ispitati jednoga Antu, inače uzornog domaćina, dobrog, susretljivog, omiljenog u svome rodnom Islamu Latinskom kod Zadra, jer je prijetio da će zaklati kćer koja se zagledala u jednoga što mu je otac Jovo. I nikakvim se riječima Ante nije dao umiriti. Spremao se podići nož na svoju Antoniju jednako kao što ga je Abraham podigao na sina Izaka. Jedino što je Abrahama zaustavio glas s neba, a Antu istražni sudac koji ga je smjestio u pritvor dok se ne ispitaju svjedoci. Nadamo se ipak da se nesretnik u međuvremenu urazumio, da ga je bijes pustio. Ako ne prije, a onda barem da je u nedjelju navečer, u seoskoj gostionici, dok je gomila oko njega neobuzdano slavila golmana Danijela Subašića, koji je obranom tri jedanaesterca Hrvatsku doveo među osam najboljih na Svjetskom nogometnom prvenstvu, svim onim pijancima i propalicama što su mu se nekad smijali i iza leđa ga kojekavim imenima nazivali, ponosno doviknuo: "To je moj zet! Gledajte, budale! To je moj zet!" 

U finalu... dobro, osmini finala, jedna je mučna priča dobila sretni, gotovo bajkoviti obrat. A ne treba vam, vjerujem, dulje opisivati kako je mučno bilo nekome poput Danijela Subašića u Zadru koncem prošlog stoljeća. Bio je još mali, u svibnju devedeset prve narastao je možda samo da kroz prozor svoje sobe gleda kako raspomamljena rulja dolje na ulici razbija izloge i pljačka robu iz srpskih dućana. U rujnu je pošao u školu, u prvi razred, gdje je, osim velikih i malih pisanih slova i jednostavnih računskih operacija, naučio i da je kriv za granate koje padaju po gradu jer da su neprijatelji koji ih iz okolnih sela ispaljuju, na neki neshvatljiv, njemu do dana današnjeg ustvari nepoznat način, nekako njegovi. Noću su ga uspavljivale eksplozije bombi podmetnutih pod kuće nekih ljudi čiji se otac zvao, kao i njegov, Jovo, ili Milutin, ili Dušan, ili Uroš, ili Svetozar. 

LINTA O "KOCKASTOM" SUBAŠIĆU: Nažalost, on je samo jedan od mnogih koji su se ODREKLI NACIJE I VERE!

Ni nakon rata nije zapravo postalo bolje. Premda nesumnjivo talentiran za nogomet, dječak se mukotrpno probijao. Danijelu Subašiću činilo se katkad da se mora dokazivati dvostruko više od drugih, a i kad se dokazao, pohlepni mu je menadžer uskratio zasluženu plaću, izrabljivao ga nepoštenije nego ijednog drugog, sretnijeg igrača, čiji se otac zvao, šta ja znam, Krešimir, Domagoj ili Hrvoje. Naposljetku, ni otac njegove djevojke nije ga želio i smrtnim je grijehom prijetio ako se ona uda za njega. Jednoga savršeno nedužnog čuvara nogometnih vrata u zelenom dresu dopalo je, ukratko, sve što je inače trebalo dopasti Slobodana Miloševića i Ratka Mladića samo da su ih naši uhvatili. 

A onda je Danijel Subašić nakon sto dvadeset minuta jalove utakmice s Danskom u osmini finala Svjetskog prvenstva u Rusiji obranio tri penala i svi su, kao po komandi, skočili na noge i kriknuli u ekstazi. Oni što su razbijali i pljačkali srpske dućane na Kalelargi sretno su se zagrlili i skakali s onima što su minirali srpske kuće na Bokanjcu. "To je moj zet!" doviknuo je u gostionici u Islamu Latinskom njegov tast Ante. "Bravo!" viknuo je i nogometni menadžer, koji Subašiću inače nikad nije oprostio što nije pristao igrati bez para. Diljem naše zemlje slavili su i hadezeovci, i pravaši, i ustaše, i časne sestre, i prostitutke, i vjerovničko vijeće Agrokora, i Mladen Grdović i njegova Brankica, i Oko Sokolovo, i Fashion Guru, i Lucija Lugomer, naša najpoznatija plus size manekenka, svi su vrištali od sreće u jednoj kretenskoj zgodi da je, kraj više od pet stotina tisuća registriranih hrvatskih branitelja, domovinu obranio jedan Srbin. 

ZAPALILI MU KUĆU, A SADA GA SLAVE! Ustaše htele da sve zatru Srbinu Subašiću

Što god se dogodilo do kraja Prvenstva u Rusiji, meni je, nakon ovoga, iskreno, nebitno. Jer, Subašićeva je obrana tri jedanaesterca sama po sebi jedna velika povijesna pobjeda koja ispunjava oči suzama, to je trijumf čovječnosti nad mržnjom i glupošću. A nije zaista mogao biti bolji trenutak za to jer je Svjetsko nogometno prvenstvo, sa svim onim zastavama, himnama, dlanovima na srcu i licima našaranim ratničkim bojama, jedan prvorazredni nacionalistički događaj. Nacionalizam masu uspaljuje vjerojatno i više od igračke vještine. Više od Modrićevih driblinga i Rebićevih voleja crveni i bijeli kvadratići zaslužni su za rekordnu prodaju piva i čipsa. U takvom nepodnošljivom ludilu krvi i tla trebao nam je Danijel Subašić da se panterski baci ustranu i izbije balun u korner i neporecivo dokaže kako je nacionalizam totalno sranje.