Foto: instagram
Društvo
NA DANAŠNJI DAN POGINUO JE JUNAK SINĐELIĆ Turcima su stalno dolazile nove snage, a srpski vojvoda je ostao sam - boj završio digavši u vazduh...
S jedne strane oslabljena ratovima sa Austrijom i Napoleonom, ekonomskim problemima i pobunama janjičara, Turska se suočava i sa sve češćim pobunama balkanskih naroda. Upravo one će zadati smrtni udarac Osmanskoj imperiji.
Srpski narod, izložen turskom teroru bio je primoran na ustanak. Poljuljano tursko carstvo, zahvaćeno agonijom propadanja, nije u stanju da kontroliše sve svoje provincije.
Janjičari otimaju zemlju od srpskih seljaka i stvaraju svoje čitluke tapijama oduzetim od seljaka, nameću dažbine, poreze i obaveze. U Beogradskom i svim srpskim i hrišćanskim krajevima zavladalo je bezakonje.
Porta je činila napore da sredi stanje u Carstvu, ali su ti pokušaji sve više otkrivali njenu nemoć. To je vreme terora koji nije mogla da zaustavi ni centralna vlast u Carigradu, kojoj su se Srbi uzalud obraćali; četiri dahije srpska raja nije mogla da umilostivi, ali je zato mogla da se bori. Ustanak je bio neizbežan.
Seča knezova i Prvi srpski ustanak
Suočeni sa nezadovoljstvom naroda, naslućujući pobunu, oni početkom 1804. godine čine kobnu grešku: vode seču knezova. Posle toga Srbija je preplavljena mržnjom i osvetničkim raspoloženjem. Februara 1804. u Orašcu, narodne starešine koje su preživele seču knezova, okupljaju se tajno i dogovaraju otpočinjanje Prvog srpskog ustanka pod vođstvom Karađorđa i time počinje najuspelija pobuna seljaka u svetu koja će trajati 10 godina.
Godine 1805. i 1806. ređaju se srpske pobede, a 1807. oslobođen je i Beograd. Uzbuđen i uzbunjen pobunom u Beogradskom pašaluku, narod jugoistočne Srbije podržava ustanike i priključuje se borbama na Ivankovcu i Deligradu, i učestvuje u pobunama u Toplici i Svrljigu. Svi ti događaji dovode, međutim do još većeg progona srpskog naroda od strane Turaka. Narod je prinuđen da napusti svoje kuće.
Zatišje nastaje 1808. godine posle poraza Rusa u ratovima sa Napoleonom, kada Srbi više nisu mogli da očekuju angažovanje Rusije.
Zatišje na ratištima u Srbiji 1808. narod je koristio da popravi oštećene domove, vojska se odmarala, a vojne i političke starešine u Beogradu osluškivale glasove koji su dopirali od saveznika i za to vreme ustanici uređuju vlast. Uveden je upravni savet pod nazivom Praviteljstvujušči sovjet, sazvana je Skupština narodnih prvaka. Tada je, međutim, došlo do neslaganja između vođa ustanika koja prelazi u sukob između Karađorđevih pristalica koji su se zalagali za jedinstvenu, centralizovanu vlast, i ustaničkih vođa koji su želeli da se upravlja oligarhijski, po užim oblastima.
1.000 pušaka i 30.000 metaka Srbima od Rusa
Godine 1809. dolazi do novih zaoštravanja odnosa između Turske i Rusije. Posle uzaludnih pregovora došlo je ponovo do izbijanja sukoba, i tog 12. marta 1809. godine Porta objavljuje rat Rusiji, a 21. Rusija Porti. Rusi kao prvu pomoć poslali su Srbima 1000 pušaka i 30.000 metaka.
Srbija kreće u ofanzivu prema Turskoj: Karađorđe kreće u pravcu Crne Gore, Milenko Stojković održava vezu sa Rusima, Luka Lazarević i Sima Marković upućeni su preko Drine u Bosnu a za napad na Niš je određen Miloje Petrović. Na Niš kreću požarevačka, ćuprijska, paraćinska, ražanjska i aleksinačka nahija sa nešto Krajišnika i Levčana kao i bataljon redovne vojske. Sve ukupno oko 16.000 ljudi koji su se 21. aprila skupili u Deligradu i krenuli ka Nišu.
Kao pomoć bio je i Hajduk Veljko koji je operisao na putu Niš-Pirot. Prema podacima koje su Srbi imali, Turci su u Nišu imali svega 3.000 vojnika.
Srpska vojska se prema Nišu kretala veoma sporo. Pred Niš dolaze tek 27. aprila i to kod sela Kamenica, Gornjeg i Donjeg Matejevca, gde izgrađuju šest šančeva. Prvi i najveći je bio na Čegru sa vojvodom Stevanom Sinđelićem, drugi u Gornjem Matejevcu (kod danas obnovljene Latinske crkve) sa Petrom Dobrnjcem, treći severozapadno od Kamenice sa vojvodom Ilijom Barjaktarovićem, četvrti u Kamenici sa glavnim komandantom Milojem Petrovićem, peti šanac je bio iznad Kamenice sa vojvodom Pauljom Matejićem i šesti u Donjem Matejevcu.
Sinđelićev šanac je bio oblika pravougaonika, na sredini podeljen streljačkim rovom. Na jednoj strani su bili šatori vojvode i vojske, na drugoj barutana u koju je vojvoda Sinđelić pucao.
Zahtev Miloja Petrovića da se Niš odmah napadne nije prihvaćen. Tražilo se da se sačeka sa napadom i izvrši jaka blokada grada. Sa druge strane, turska vojska je dobila veliko pojačanje od preko 20.000 vojnika iz Jedrena, Soluna, Vranja i Leskovca. Boj je počeo u jutarnjim časovima 19. maja 1809. godine, a 31. maja po novom kalendaru.
Turci su jurišali četiri puta, ali su ih Sinđelićevi uskoci odbili. Naposletku, preko onih koji su izginuli i ispunili rovove oko šanca, Turci su na juriš ušli u šanac.
Vojvoda Sinđelić završava boj
Sada je tek nastao pravi okršaj. Borba puškama, pretvorila se borbom kundacima, noževima, hvatanje za gušu i za kosu. Turcima su stalno dolazile nove snage, a Sinđelić je ostao sam. Kad je Stevan Sinđelić video da ne može Turke isterati iz šanca, da je mnogo Srba izginulo, a da ne bi pao živ Turcima u ruke, opalio je iz svoje kubure u punu burad baruta i tako je završio boj. Posle ovoga, na Čegru je ležalo oko 16.000 Turaka i 4.000 Srba.
Svojim junaštvom istakao se resavski vojvoda Stevan Sinđelić. Ne mogavši da pobedi brojno jače turske snage koje su prodrle u šanac, Sinđelić je pucao iz kubure u podzemni magacin baruta. U strašnoj eksploziji nastradali su svi srpski vojnici i mnogo Turaka.