17.03.2022.

14:00

Foto: printscreen

Magazin

PSIHOLOG ALEKSANDRA JANKOVIĆ ZA INFORMER.RS Kroz koje faze TUGOVANJA prolazimo i KAKO se izboriti sa GUBITKOM drage osobe

Život je tako koncipiran da nam donosi kako uspone, tako i padove. Nešto sa čim mnogi ljudi imaju teškoće da se izbore, jeste gubitak bliske, drage osobe.

Faze tugovanja

Psiholog Aleksandra Janković, za Informer.rs objašnjava kroz koje faze tugovanja prolaze ljudi, kao i značaj, ali i način na koji mogu da se izbore sa bolom uzrokovanim tim gubitkom:

- Poznato je u psihoterapiji, postoji nešto što se zove "rast tuge", gde u okviru tog procesa preboljevanja, ljudi prolazi kroz različite faze. Ono što je najčešće jeste da, na saznanje o gubitku, ljudi odreaguju šokom, nevericom, često negacijom, nesposobnošću da poverujete da se to dogodilo - navodi Aleksandra i dodaje:

- Naravno, tokom vremena postaje jasno da se to ipak dogodilo, pojavljuje se tuga, koja može i da potraje (a koliko, zavisi od osobe), dok se dalje prolazi kroz fazu besa. Ljudi počinju da besne na tu osobu, na primer zašto je morala baš to da radi, ili besne na Boga, na ljude, sve dok ne dođu do faze smirivanja. Ovde čovek i dalje ima osećaj bola, ali nije tako akutan, takoreći dolazi do pomirenja sa situacijom.

S obzirom na to da je svako individua za sebe, pa su tako i ljudske reakcije na gubitak različite od osobe do osobe, naročito u početnoj fazi neverice i poricanja. Dok će se jedni povući u sebe i tugu izražavati plakanjem, drugi mogu da reaguju sasvim drugačije:

Informer

Aleksandra Janković

- U fazi neverice je sasvim moguće i da ljudi izlaze, da se takoreći zabavljaju, provode, gde pokušavaju da negiraju realnost, kao da će sve nestati, kao da prave svoju paralelnu realnost. Kao psihoterapeut mislim da je jako važno otpoštovati svoja osećanja, otpatiti, jer je to negde normalno. Nije slučajno čak i da je crkva vezana za određeni vremenski period žaljenja, koji je negde do godinu dana normalan, sa raznim fazama. Međutim, ako se to produži na dve, tri, to nije više reakcija na životne okolnosti nego je preraslo u depresiju ili neki drugi psihički poremećaj - ističe Aleksandra. 

Poricanje tuge

Kada je reč o tom inicijalnom periodu negacije, što više čovek poriče šta se dogodilo, sve više gubi kontakt sa realnošću, ali može doći i do osude okoline, koja ga ne razume:

- Takve ljude često osuđuju, vidi ga šta radi, zabavlja se, može da dobije i agresivnu reakciju okruženja - kaže psiholog.

Znajući sve ovo, postavlja se pitanje kako pojedinac može da se izbori sa gubitkom i bolom, a da ne ostane "zaglavljen" u svojoj tuzi:

- Nakon gubitka, ljudi često uđu u fazu straha za sopstvenim životom, postaju svesni ideje da se tako nešto događa. Mislim da je jako korisno da se razgovara o tome šta osobu muči. Često se prijatelji i povuku, kao da ne mogu da izdrže bol dotične osobe, pa se čovek na sve to još oseti i ostavljenim. Važno je da se pronađu one osobe sa kojima može da se razgovara, naravno postoji uvek psihoterapeut, savetovalište, crkva - završava Aleksandra.