14.05.2023.

13:15 >> 12:57

Foto: Shutterstock

Magazin

MEDA IH PODSEĆA NA DOM! Igračke igraju ključnu ulogu u rastu i razvoju dece!

Mnogi roditelji znaju koliko je dramatičan trenutak kada dete izgubi svog omiljenog medu ili ćebence i koliko je teško naći adekvatnu zamenu. Kod veoma male dece nije ni važno da li je igračka izgubljena ili van domašaja, u drugoj prostoriji. Reakcija je ista, a suze i očaj teško se smiruju. Pedijatrijski klinički psiholog Kler Krou otkriva šta je uzrok ove veze i naglašava da plišane igračke igraju ključnu ulogu u rastu i razvoju dece.

Osećaj sigurnosti

- Igračke su veliki psihološki fenomen jer pomažu detetu da iz stanja zavisnosti od roditelja pređe u samostalnost. Igračka predstavlja deo roditelja, nešto što može da nosi sa sobom i nikada nije zamenljivo - ističe Krouova.

Ona napominje da je ovaj fenomen prvi put dokumentovao 1950. godine psiholog Donald Vinikot.

Informer

Omiljena igračka, zeka 

- To je sigurna baza, bukvalno zaštitna mreža. Igračka im omogućava da se lakše odvoje od roditelja tokom aktivnosti kao što je odlazak u vrtić. Deca, kada imaju nešto što ih podseća na dom, nose sa sobom osećaj sigurnosti i to im omogućava da izgrade samopouzdanje - kaže Krouova.

Manje je više

Psiholog dodaje da nema razloga za brigu zbog toga što i neka starija deca ostaju vezana za omiljene igračke. 

Informer

Igračke su deo doma i smiruju mališane

- U šesti razred ne dolaze sa igračkom u ruci. Oni se uglavnom bore da dođu do tačke u kojoj su srećni što igračka ostaje kod kuće. Takođe, njihova vezanost za igračku se s vremenom menja - ističe Krouova, napominjući da su igračke način razumevanja emocionalnog stanja deteta.

Ako se dete vraća iz vrtića ili od dadilje držeći igračku, to može da ukazuje na to da je došlo do situacije koja je uznemirila mališana. Psiholog ističe i da bi roditelji trebalo da uspore, umesto da deci stalno nude nove igračke.

- Kada detetu damo 10 različitih plišanih igračaka, drugo ćebe u kolicima, druga kolica za šetnju, drugačiji krevetac, to je zapravo sve previše. Nijedna stavka ne može da postane važna - zaključuje Krouova i predlaže da dete ima manje mogućnosti, kao i mogućnost da samostalno izabere omiljenu igračku.