BOSNA DANAS! KO ĆE KOME IZVRŠITI LOBOTOMIJU, ko će koga udaviti jastukom, a ko će pobeći u noć… MOŽDA KRISTIJAN ŠMIT?

Pitanje je samo ko će kome izvršiti lobotomiju, ko će koga udaviti jastukom, a ko će sve baciti kroz prozor i pobeći u noć… možda Kristijan Šmit?

Diplomata Darko Tanasković analizorao je situaciju u BiH uoči izbora u oktobru! Njegovu analizu prenosimo u celini!!!

Ma kako da se ova faza tužnog i tragičnog bosanskohercegovačkog političkog vodvilja okonča i kakvim posledicama urodi, odnosno šta će biti nakon izbora, a uopšte ne mora biti onako kako bi se danas moglo predvideti, „dejtonska BiH" će do izdisaja nastaviti da se muči sama sa sobom, poput Čahovljevog „Paviljona br. 6", za koji je Lenjin jednom prilikom rekao da ga je njegovo čitanje podstaklo da postane revolucionar.

Bosna i Hercegovina, kao državna zajednica, politički odavno već ne postoji, ali se održava na aparatima koje su uključili stranci, a ih pokreće nužnost svakodnevnog življenja i preživljavanja njenih građana, bez obzira na nacionalnu i versku pripadnost, a i prirodna želja većine njih da žive normalno i mirno, tako da joj osnovne funkcije srećom i dalje odolevaju uprkos permanentnoj političkoj destrukciji odozgo.

Ovakva, na duži rok teško održiva situacija prvenstveno je uslovljena tvrdoglavom fikcijom tzv. „probosanskih snaga" da je moguće, i potrebno, srušiti dejtonsko načelo konstitutivnosti triju ravnopravnih naroda i usmeriti se ka idealu teorijski „demokratske građanske države", u kojoj bi tanko (ako i uopšte) većinski Bošnjaci, uz podršku nekad malobrojnih Alijinih, a danas Bakirovih Srba i Hrvata, nametali svoju volju svima u zemlji. Istovremeno, zagovornici unitarne BiH paradoksalno („drž'te lopova!") optužuju Srbe, odnosno Republiku Srpsku, i Hrvate za antidejtonsko delovanje, iako se oni, svaki na svoj način, ali u ovoj stvari bazično jedinstveni, zalažu za očuvanje ustavnih mehanizama kojima se čuva i garantuje nacionalna ravnopravnost triju konstitutivnih naroda, dokazujući da ona ni u čemu ne protivreči građanskoj ravnopravnosti, ukoliko se ova ne shvati i ne pokuša primeniti kao političko lukavstvo popločavanja puta ka nacionalnoj dominaciji Bošnjaka koji umišljaju da im, kao potomcima „starinaca, dobrih Bošnjana", istorijski prinadleži gazdovanje savremenom Bosnom (i Hercegovinom).

Informer

Da zagovornici građanskog koncepta države BiH nisu baš sasvim imuni na dijalaktiku odnosa nacionalne većine i manjine dokazuje, svakako nenamerno, i jedna „frojdovska omaška" u reagovanju članova asocijacije „Krug 99" na nagoveštaje da bi nelegalno postavljeni visoki predstavnik Kristijan Šmit mogao posegnuti za „bonskim ovlašćenjima" i izmeniti izborna pravila, kako oni smatraju, u interesu Hrvata.

"Krug 99" okuplja intelektualce tzv. „probosanske" orijentacije, kojima je svojstven arogantan stav navodne civilizacijske nadmoćnosti nad „rušilačkim pristupom etnonacionalista". Nevolja je u tome što oni pod tim „rušilačkim pristupom" podrazumevaju uvažavanje temeljnog ustavnog principa i neoborive životne realnosti da BiH kao državu sačinjavaju tri konstitutivna naroda.

Istovremeno, sve nervoznijem Šmitu, u koga su se donedavno zaklinjali, osporavaju pravo da se meša u ustavnopravnu materiju, za koju je nadležan isključivo Ustavni sud, u kome imaju obezbeđenu većinu glasova za svaki predlog koji odgovara bošnjačkoj viziji „demokratske i građanske BiH".

Oglašavajući se povodom nepotvrđene Šmitove namere da suštinski, a ne samo formalno i kozmetički izmeni neke odredbe izbornih zakona, članovi „Kluba 99" iznose uobičajenu i stereotipnu argumentaciju protiv „opasnog Šmitovog prihvatanja hegemonijskog i paternalističkog ideološkog narativa susednih zemalja da u BiH nije reč o većini ili manjini, nego o zemlji koja ima tri zajednice ili tri konstitutivna naroda".

Iz ovog pomalo eliptičnog iskaza moglo bi se razabrati da se reči „većina" i „manjina" odnose na sveukupno stanovništvo BiH, odnosno na sve građane, što bi bilo u skladu sa afirmisanjem idealnog demokratskog principa odlučivanja „jedan čovek - jedan glas". Ali, ne lezi vraže, na drugom mestu negativnog komentarisanja Šmitove nakane, kaže se da postojeći mehanizam zaštite ravnopravnosti triju konstitutivnih naroda dovodi do apsurdnog „aparthejda većinskog naroda".

Dakle, i intelektualci koji se konceptualno izdižu iznad „pogubnih i retrogradnih nacionalnih podela" brinu za položaj „većinskog naroda", što znači da većinsko-manjinski odnos ne sagledavaju isključivo na nivou građanskog odlučivanja i izbora van etničkih i verskih, odnosno nacionalnih koordinata.

Da li se pod sprovođenjem „aparthejda" nad većinskoim narodom misli na otklanjanje potencijalne mogućnosti da taj narod, sprovođenjem načela „jedan čovek - jedan glas" sistematski preglasava manjinske? Većini manjinskih Srba i Hrvata takva mogućnost, i iskustveno i perspektivno, deluje sasvim realno i njome nikako nisu oduševljeni.

Sa stavovima članova „Kluba 99" u punom sazvučju je predizborni program Željka Komšića, sadašnjeg člana Predsedništva BiH, i kandidata za budućeg, nominalno predstavnika u najvišoj vlasti iz reda hrvatskog naroda i usrdnog protagoniste „probosanskih" ideja.

Nedavno se on ponosno, a svakako i promotivno, slikao sa nekolicinom istaknutih časnika ovog „Kluba" odabranih „građanista". U dokumentu koji je imao obraza da naslovi „Hrabro i pošteno za građansku državu - programska načela političke borbe za društvo ravnopravnih građana", Komšić se otvoreno zalaže za poništavanje dejtonskog određenja konstitutivnosti naroda: „Od Dejtonskog sporazuma do danas živimo u sustavu konstituentnih etničkih zajednica koji zanemaruje ulogu građanina. Ovakav sustav ne samo da susjedima ostavlja mogućnost miješanja u unutarnje stvari Bosne i Hercegovine, već proizvodi korupciju, kriminal i nepotizam. Konstituentnost i korupcija su dva oka u glavi, neraskidivo povezana i jedno bez drugog ne ide. Gradimo građanski sustav u kojem nacionalna pripadnost nikome neće biti ni privilegija ni nedostatak u ostvarivanju ljudskih, građanskih, radnih i drugih prava".

Uvođenjem termina „konstituentnost", navodno ispravnijeg u odnosu na „konstitutivnost", sa ligvistički potpuno neosnovanim pozivanjem na navodno pogrešan prevod sa engleskog teksta Dejtonskog sporazuma, u čemu on sledi Izetbegovićevu „ekspertizu", Bosanac Komšić veruje da se proizvoljnom izmenom reči menja i suština njima označenog pojma. A onda sledi i providno diskreditovanje „konstituentnosti" izravnim uzročno-posledičnim povezivanjem sa korupcijom, kriminalom i nepotizmom, stvarnim bolestima bosanskohercegovačkog društva i bremenom pod kojim podjednako posrću i Bošnjaci i Srbi i Hrvati.

Da li će ovo Komšićevo otvaranje očiju za ono što im je predobro poznato, Srbe i Hrvate ubediti da se odreknu zahteva da kao Srbi i Hrvati budu ravnopravni sa Bošnjacima, sve ropćući pod istim teretom, za koji politikanti Komšićevog tipa iz svih nacionalnih korpusa kanda nose ponešto odgovornosti?

Ima razloga za osnovanu sumnju da tako neće biti i da će Komšićevo mobilizatorsko „lukavstvo" odjeknuti kao pucanj u prazno, ili u nogu…

Dok se Komšić ovako upinje da objasni kako je nacionalna pripadnost od drugostepenog značaja u odnosu na građansku i nadnacionalno „bosansku", lider HDZ BiH Dragan Čović je na Konferenciji veleposlanika, generalnih konzula, konzula i vojnih izaslanika Republike Hrvatske u Zagrebu ukazao na to da se u BiH napadaju hrvatski narod i katolička crkva.

Informer

U saopštenju Hrvatskog narodnog sabora (HNS) navodi se da se „Čović obratio prisutnima tokom posebne panel rasprave, na kojoj je govorio o odnosima Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske i upozorio na zapaljivu retoriku, govor mržnje i napade usmjerena ne samo na legitimne predstavnike hrvatskog naroda, nego i na hrvatski narod u cjelini, katoličku vjeru i hrvatske simbole", HNS ne dozvoljava nikakvu nedoumicu u pogledu adrese sa koje dolaze pomenuti napadi, izričito ukazujući na Izetbegovićevu SDA, kao na glavni remetilački čimbenik u BiH. Oglašavjući se povodom „klevetničkog" otvorenog pisma koje je SDA nedavno uputila međunarodnoj zajednici, HNS konstatuje : „SDA uporno reklamira kampanju u neizvesno stanje, ne samo u okvirima institucija i vladavine prava, već i u političkim i institucionalnim okvirima kroz neskrivene pokušaje bošnjačke kontrole nad Federacijom BiH, što je njihov osnovni cilj", čime „u okolnostima najveće postdejtonske političke krize u Bosni i Hercegovini, ovakva radikalizacija javnosti i odnosa prema institucijama EU nastavak je unitarističke propagande koja želi da uništi duh i tradiciju višenacionalne Bosne i Hercegovine. Nastavljaju politiku dominacije nad brojnijim narodom i sistemske diskriminacije Hrvata, ali i svih ostalih nebošnjaka".

Očigledno je da u HNS nešto drugačije od članova „Kluba 99" vide tendencije sprovođenja aparthejda u BiH koja bi bila po meri predizbornih programa Komšića, Izetbegovića i drugih „probosanskih" snaga.

Zaoštrava se, naravno, i predizborna retorika tih „probosanskih" snaga prema Republici Srpskoj, što samo po sebi, a i po repetitivnoj argumentaciji, nije ništa novo, s tim što se ona sada tendenciozno stavlja i u kontekst rusko-ukrajinskog sukoba, sa floskulama o Srbima kao malim Rusima i navodnim agentima njihovog malignog delovanja na Balkanu, a sve u znaku kontinuiteta velikosrpskog hegemonizma i famoznog projekta stvaranja „Velike Srbije". Izetbegović zapenušano preti ratom, čak iscrtava i linije frontova, a Šefik Džaferović i diplomatski servis Bisere Turković, uzurpirajući sve nadležnosti i kršeći sva pravila službe, poslovnike, protokole, a i elementarna moralna načela, u međunarodnu zajednicu odašilju jednostrane stavove bošnjačke „istine", odnosno po(r)uke sa halki kod šejha Halila Brzine… Nebošnjački ambasadori težu bitku biju sa instrukcijama i invektivama sopstvenog Ministarstva vanjskih poslova nego što uspevaju da zastupaju nepostojeću jedinstvenu spoljnu politiku države čiji su zvanično poslanici.

Milorad Dodik podnosi krivičnu prijavu protiv Šafika Džaferovića zbog učešća, bez ovlašćenja, na konferenciji Krimske platforme, na šta ovaj samo nehajno odmahuje rukom, jer je to za njega, kao i za drugara mu Željka Komšića, već postao ustaljeni modus operandi.
Pošto se sa bošnjačke strane sistematski osujećuju svi razvojni i investicioni projekti u Republici Srpskoj, čelnici ovog entiteta najavljuju blokadu svih projekata u Federaciji… i tako dalje, i tako dalje.

Kako se i koliko se još tim putem, tačnije stramputicom može dalje?

Navedeni su samo neki ilustrativni primeri za institucionalnu paralizovanost i političko odumiranje BiH kao države, ako već ne i njeno faktičko nepostojnje na nivou zajedničkog odlučivanja i delovanja visokih i najviših predstavnika triju konstitutivnih naroda.

Jer, čak i da se ostavi po strani svaki vrednosni sud u pogledu utvrđivanja relativne odgovornosti triju strana (i međunarodnog faktora) za zapadanje dejtonske BiH u sadašnju anarhiju, potpuno nepristrasan pogled na dinamiku i sliku koju odaju aktualna predizborna zbivanja u njoj, intenzivirana i neurotizovana opštim kriznim stanjem u regionu i na (naj)širem međunarodnom planu, neodoljivo ukazuju na to da joj se poje opelo. A dokle će još (na aparatima i vitalnom elanu naroda) poživeti, ne zna se…