Sport
SRPSKA HEROINA! Tekvondistkinja bez šaka i stopala, ide na OI! Kuva pasulj, vozi bicikl i radi u restoranu!
Uprkos tome što je rođena sa invaliditetom, Danijela nikada nije htela da odustane. Prkosno je već kao dete naučila sama da se hrani, ponašala se kao ostala deca, a danas stremi ka zlatnoj medalji na Olimpijskim igrama.
- Svakodnevno se spremam za Olimpijske igre. Bila bih najsrećnija kada bih se iz Tokija vratila sa zlatnom medaljom. Biće dosta takmičara i neće biti lako, jer svi drugi nisu potpuni invalidi kao ja. Oni svi imaju normalna stopala, a ja nemam prste. Zbog toga mi se pomeraju papučice, spadaju mi, ali sam pronašla svoju taktiku. Planiram da ih samo guram kako bih ih izbacila i dobila poen. Nadam se da ću u tome uspeti. Sanjam da uzmem tu medalju u Tokiju, kaže Danijela za SportFem.
Ona je od ranog detinjstva bila uporna, imala vere u sebe.
Odrastala sam sa roditeljima, sestrom i bratom. Mama i tata su me uvek podržavali, verovali su u mene, nisu mi govorili da nešto ne mogu. Pentrala sam se po drveću, jako rano sam naučila da vozim bicikl i odbijala sam da vozim mali, želela sam veliki već sa sedam godina. Naučila sam sama da se hranim kada sam imala samo četiri godine i više im nisam dozvoljavala da me oni hrane. Bila sam baš đavolasta! Roditelji su mi bili veoma uporni, naučili su me svemu. Nikada nisu dozvoli da me telesni nedostaci ograničavaju. Ljudi koji imaju zdravu decu više su se brinuli kada oni padnu, nego moji za mene. Kada padnem, oni mu samo kažu: „Ustani“. I ja sam ustajala. Celog života sam se borila sve dok nisam sada stigla do samog vrha.
Zbog invaliditeta nije išla u školu sa drugom decom, već je pohađala večernju nastavu. Ipak, nije odrastala bez drugara. Prijatelji njene sestre i brata postali su i njenji prijatelj koji su joj ulepšali detinjstvo.