Foto: printscreen
Sport
NESTVARNO! Crnogorac ukrao klupski bus i pobegao iz Ukrajine! Odbojkaš nije mnogo razmišljao...
U izjavi za podgoriške Vijesti detaljno je opisao kako je na domišljat način uspeo da napusti zemlju pre dva dana, toliko da se ni "Netlix" ne bi postideo.
- Sve je u Poltavi bilo uobičajeno, život se odvijao normalno, mi smo trenirali i igrali. Znalo se, naravno, da se nešto događa, ali pričalo se o tome sporadično, onako uz kafu – Putin rekao ovo, Putin rekao ono... Ali, niko nije verovao šta sledi. Ja sam desetak dana pre početka rata bio u Crnoj Gori da produžim vizu za boravak u Ukrajini i vratio se... Nas trojica stranaca smestili smo se u bunker, zapravo u podrum. Tražili smo pomoć od menadžera kluba da izađemo iz zemlje, razgovarali smo s njim, ali dobili smo veoma neodređene odgovore – kako ćete, gde ćete, možda su putevi zatvoreni... Hteli smo da platimo koliko treba i kome god samo da se prebacimo do granice, ali ništa, nismo naišli na razumevanje- rekao je Strugar!
Sinula mu je luda ideja – da ukrade klupsko vozilo.
Informer
- Ispred zgrade je bio parkiran klupski mini-bus, makar 4-5 dana je bio tu, niko ga nije koristio. Tokom dve večeri u podrumu napravio sam plan puta, rekao sam mom saigraču Belorusu Kirilu Krsnevskom 'Ja idem mini-busom, s tobom ili bez tebe i ne osvrćem se’. On je bio skeptičan, ali u subotu ujutro rano, kada sam se probudio, on je bio već spreman. Upalili smo vozilo i krenuli.
Dva sata kasnije dok su išli ka moldavskoj granici, ne znajući šta ih čeka u putu, dobili su poruku da su prijavljeni za krađu mini-busa.
- Ljudi iz kluba su videli da nema vozila i raširili vest na društvenim mrežama, sa našim fotografijama, da smo ukrali mini-bus, da mole svakoga ko nas vidi da nas zaustavi, ali su to objasnili brigom za našu bezbednost. Istovremeno, prijavili su nas i policiji. Znam da to što sam uradio može da se tumači i ovako i onako, ali to je bilo jedino rešenje u tom momentu, jer drugog nisam imao, osim da čekam nešto, nekoga... A, nije bilo vreme za čekanje, već za akciju. Poltava je na auto-putu koji vodi od Harkova do Kijeva, dobro se, nažalost, zna kakve se borbe vode oko tih gradova i koliko je put između njih važan. Takođe, klub ima još vozila, a ovo niko nije danima koristio- nastavlja filmsku priču Strugar.
Dok ga je policija "jurila", putujući u nepoznato, Strugar i saigrač imali su probleme na putu.
- Imao sam spremnu rutu, ali naišli smo na prepreke – dva porušena mosta, barikade... Morali smo da idemo okolnim, seoskim putevima, čuli smo avione kako nadleću, kao i da je bilo detonacija u blizini Poltave... Sve vreme su nas zvali ljudi iz kluba, nismo se javljali na telefone, ali imali smo i dodatni stres zbog toga.
Približili su se granici nakon što su prošli nekoliko kontrolnih punktova, a na oko 200 kilometara do cilja zaustavila ih policija.
- Čim je glavni čovek na tom punktu otišao sa našim dokumentima znao sam da je problem. Kada se vratio rekao nam je da moramo da napustimo mini-bus, jer su dobili prijavu za krađu... Bili su ljubazni, bilo im je jasno u kakvoj smo situaciji, ali nisu imali izbora.
Na punktu su stajali dva sata, a onda ih je u vozilo primio stariji bračni par iz Moldavije u istom smeru, ali tu nije bio kraj za njega. Čuo je da je njegov otac Vladimir ušao u Ukrajinu.
- On je na dan kada je počeo rat krenuo iz Crne Gore, stigao je u Moldaviju da bi me sačekao. Bili smo u kontaktu, dogovorili smo gde da se nađemo, ali kada sam mu javio da sam ostao bez vozila, on je odlučio da krene ka meni. Ušao je u Ukrajinu, a ja bežim iz Ukrajine... Sreli smo se na 50-ak kilometara od granice u ukrajinskoj teritoriji, moj saigrač i ja smo promenili treće vozilo i na kraju stigli u bezbednu zonu. Možda i u poslednji čas, jer sam čuo da je taj granični prelaz bukvalno zatrpan.
Na granici ga je sačekao počasni konzul Crne Gore u Moldaviji Andrej Stratan.
- Sa njim sa bio u komunikaciji, učinio je sve što je mogao. Bio je sa nama u Kišinjevu, obezbijedio nam je hotel, izveo na večeru. Bio sam u konstantnoj komunikaciji sa Goranom Poleksićem, ambasadorom u Rumuniji, Nikolinom Karanikić iz ministarstva vanjskih poslova, kao i sa Ivanom – ne sjećam se prezimena, ili ga možda nikad nisam ni pitao za prezime, a izvinjavam mu se zbog toga – iz naše ambasade u Kijevu, koji je, i pored svega što se događa tamo, pokušavao da mi pomogne, zvao i interesovao se. Hvala im na pomoći, na brizi, uradili su sve što su mogli- zaključio je neverovatan rasplet crnogorski odbojkaš.