28.06.2024.

12:10

Foto: Informer/Zaštitnik potrošača

Vesti

Pijace od rugla do sjaja - Život i puls svake metropole!

Velika pijaca nalazila se na današnjem Studentskom trgu, Cvetni trg tamo gde i danas ovaj trg nalazi a Paliluska pijaca na uglu nekadašnjih ulica Bitoljska, Jove Ilića i Dobre Mitrovića. Velika pijaca i pijaca Cvetni trg bile su u vlasništvu Beogradske opštine dok je Paliluska pijaca pripadala društvu Miloševac koje je sa njom upravljalo do 1928. godine kada je, po isteku ugovora o eksploataciji, rešla u opštinske ruke. Postojala je i Stočna pijaca na uglu bulevara kralja Aleksandra i Hartvigove (sada Beogradske) ulice, Žitna pijaca koja se nalazila na Svetonikolskom trgu (danas deo Karađorđeve ulice pored Beogradske zadruge) a kod Kragujevačkog đerma nalazila se Senjačka pijaca. Sve te pijace nisu bile uređene, nisu imale tezge i kako su tadašnje novine pisale ”predstavljale su ruglo za Beograd kao prestonicu”.
 
Posle oslobođenja Beograda 1918. godine u grad su se vratile izbeglice, ljudi koji su se tokom okupacije nastalili stalno su ostali a pošto je naš grad postao prestonica nove kraljevine veliki broj činovnika i poslovnih ljudi dobio je službu baš tu. Kako je grad bio razoren tokom Velikog rata to je dovelo do toga da su zbog nedostaka stanova i hrane cene bile previsoke. Na visoke cene hrane uticala i činjenica da su srpska sela ostale bez mnogo muškaraca koji su stradali u ratu a putevi i pruge su bili uništeni pa je proizvođačima bilo skoro nemoguće doneti hranu sa sela u grad. Zato su u sela dolazili posrednici, poznatiji kao nakupci, za male pare kupovali hranu a potom istu više puta skuplje preprodavali u gladnom Beogradu. Zato je Beogradska opština odlučila da preuzme ulogu snabdevanja stanovništva po reonima i isključi posrednike između proizvođača i kupaca kako bi prehrambreni proizvodi bili jeftiniji. To je trajalo do 1921. godine kada su putevi i pruge popravljeni a linijski prevoz obnovljen što je omogućilo seljacima da sami dolaze u Beograd i prodaju direktno robu.
 
Beogradska opština je odlučila da podigne ”Jovanovu pijacu” u Jovanovoj ulici, pošto je stara Velika pijaca uklonjena, uređenu po ugledu na pijace u drugim evropskim metropolama. Pijaca je imala sedam paviljona ukupne površine od preko hiljadu kvadrata, 44 lokala i uređene tezge. Uređivane su i pijace ”Zeleni venac”, pijaca na Kalenića guvnu, Cvetni trg i Bajlonova a doneta je odluka da se ”Senjska pijaca kod Kragujevačkog đerma ukloni jer je ruglo za prestonicu”. Umesto te pijace predloženo je da se podigne mala pijaca ”za stanovništvo ulica Sarajevska, Moravska, Miloša Velikog, Vojvode Mišića, Topčiderskog brda i Senjaka”, kako si pisale Beogradske opštinske novine od 15. decembra 1930. godine. Statutom Beogradske opštine formiran je ”takseno-privredni otsek zajedno sa klaničnim odeljkom na čijem čelu se nalazio referent za pijace”. Način rada pijaca bio je uređen ”Pijačnim redom” koji je donosila Beogradska opština a odobravao je Ministar unutrašnjih dela. ”Naplata takse u korist opštinske kase vrši se na pijacama preko pijačnih inkasanata i nadzornika pijaca pod neposrednom kontrolom takseno-privrednog otseka. Pijačnih nazornika, po budžetu za 1930. godinu, ima devet a pijačnih inkasanata šesnaest. Sem ovog osoblja u pijačno osoblje dolaze i pijačni kontrolori, kojih ima tri, i drugo niže osoblje” pisale su Beogradske opštinske novine prema kojima je pijačno radno vreme regulisano je Pijačnim redom tako da se od 15. marta do 15. maja i od 15. avgusta do 15 novembra radilo od 05 do 12 sati, od 15. maja do 15. avgusta od 04 do 12 sati a zimi, od 15. novembra do 15. marta od 07 do 12 sati, nedeljom se radilo samo do 11 sati a u danima uoči Božića i Uskrsa radilo se ceo dan.

Informer