04.10.2024.

15:45

Foto: AV Team Production

Vesti

"Teško je kada mama nije tu": Transplantirani pacijenti posadili “Drvo života” u znak zahvalnosti donorima, a neki nikada nisu dočekali nečije "da"

U ovom trenutku u Srbiji oko 2.000 pacijenata čeka na transplantaciju organa, među kojima je i 40-oro dece bubrežnih pacijenata. Od početka godine u Srbiji su urađene svega 22 kadaverične (sa preminulog donora) transplantacije, kao i 19 transplantacija bubrega sa živih davalaca. Najviše zatraženih i dobijenih saglasnosti za doniranje organa bilo je u UKCV Vojvodina, dok je najveći broj urađenih transplantacija bubrega sa živog donora bilo na VMA, ukupno 8 od početka godine. Na osnovu statističkih podataka, prosečan donor u Srbiji ima oko 48 godina, muškarac je i sa područja Vojvodine. 

Okupljenima u parku Ušće su se obratili pacijenti, kao i članovi porodica. Ivana Đorđević 27 godina živi sa transplantiranim bubregom kog je dobila od preminulog donora. Ona je sa 7 godina krenula na dijalizu i posle dve godine i velikih iskušenja poziv za novi život dobila je iz Francuske gde joj je urađena transplantacija bubrega od  kadaveričnog donora: Sećam se odlaska u salu gde je ugrađen kateter za dijaliziranje. Pošto kateteri imaju rok trajanja i podložni su infekcijama, rade se fistule. Možda su malo praktičnije ali se situacija u osnovi ne menja. Potom je usledilo ono NE SMEŠ . Ne smeš da trčiš, ne smeš da piješ mnogo vode, ne smeš slatkiše, ne smeš da kukaš kad bodu jer pucaju vene, ne smeš... a samo si dete od 7 godina i pojma nemaš šta se dešava. Ležiš svaki drugi dan zakačen za aparat po 3 sata koji ti prečišćava krv, ali ubrzo dospeš na 4 sata, jer nije dovoljno 3 sata da se svi otrovi očiste iz organizma.

Informer

A mama na dijalizi nije pored tebe. A kada ti čiste organizam i vade sve otrove imaš osećaj da ti se kosti lica razdvajaju. Da se raspadaš. Sada kažu da su dijalize lakše, bolje, pitajmo one koji su još tamo, mislim da se ne bi složili. Problem je i da li će tog dana i uspeti da te ubodu, koliko će puta vena pući, ako i zaustave krv, da li će  tokom noći opet prokrvariti kao što se meni desilo i to iz arterije, idok stignete do bolnice ste na ivici života. A samo ste dete. Ivanina priča je sa srećnim krajem, bubreg je služi 27 godina, završila je fakultet i danas je magistar logopedije. 

Jelena Veljković, 37-ogodišnja majka dva dečaka nažalost još nije imala sreću da joj se desi poziv koji menja život, na dijalizi je skoro 3 godine i o svom putu kaže: Moj zdravstveni problem počinje još u detinjstvu, u vidu čestih infekcija. Nažalost, nakon ispitivanja, saznala sam da imam hroničnu bubrežnu insuficijenciju, tj. Alport sindrom, gen koji sam nasledila od majke. Kasnije, nakon dosta godina, dva porođaja i preležanog kovida, stanje se pogoršalo i počela sam sa hemodijalizom. Idem tri puta nedeljno po 4 sata. Jako je iscrpljujuće. Pritom sam majka dvojice dečaka i ne mogu da vodim normalan život i da im se potpuno posvetim. Za mene lek postoji, a to je transplantacija. Pošto nemam živog donora, uradila sam obradu za kadaveričnu transplantaciju i na listi sam čekanja. Međutim, u našoj zemlji se takve transplantacije retko obavljaju, uglavnom zbog nepristajanja porodica. Zato sam pre skoro dve godine ušla u fondaciju Budi human, u želji da skupim novac za transplantaciju u Belorusiji. Ali i to jako teško ide i tek sam na pola puta.

Zato bih zamolila sve ljude dobre volje da pomognu, koliko su u mogućnosti.. Moj broj u fondaciji je 1484 na 3030. Zahvalna sam unapred svima na podršci.. Takođe bih želela da mnogima probudimo svest o doniranju, koji je možda i najhumaniji čin.Donori i njihove porodice koje su rekle Da veliki su heroji i beskrajno im hvala na tome!

Ne zna se broj onih koji više nisu sa nama, jer nisu dočekali svoju šansu za novi život. Ne zna im se broj, ali oni i nisu samo broj već ljudi -  imena i prezimena, majke, očevi, deca, roditelji, bake, deke. Jedan od njih je Grozdan Petrović, koji nažalost nije dočekao najvažniji poziv. Njegov sin Stefan je preneo važnu poruku: Do sada sam na ovakvim događajima bio s vaše strane, kao novinar. Danas govorim u svojstvu deteta čiji je otac, čekajući na novu jetru, napustio ovaj svet. Ovo je najmanje što mogu da učinim da mu se zahvalim na njegovoj borbi, ali i da podsetim čitavo društvo da još 2.000 ljudi različite uzrasne dobi, boje kože i prezimena čeka nečije "da". Tu se brišu sve razlike, a računa se samo ono što je zajedničko za sve, a to je nada. I nadajući se da će mnogi od njih dobiti drugu šansu, želeo bih da podsetim da je doniranje organa način da neko koga više nema nastavi da živi kroz osobu kojoj je produžio život. I da dodam da nemam dilemu šta će biti sa mojim organima, onda kad se budem pridružio svom ocu. Predrasude i strahovi su nam dosta kvarili život. Ja mislim da je vreme da živimo.

Iz Udruženja Donorstvo je herojstvo još jednom apeluju da je Srbija i dalje na začelju u Evropi i svetu po broju urađenih transplantacija. Podsećaju i da je neophodno donošenje i primena Zakona o presađivanju ljudskih organa (koji nije na snazi više od 3 godine) kao i postavljanje transplantacije za Nacionalni prioritet i kreiranje Nacionalne strategije, što podrazumeva snažnu podršku svih institucija u društvu: Kao što nas danas nije sprečila kiša da obeležimo ovaj plemeniti dan, tako ni jedan problem ne sme da stane na put transplantacionom sistemu. Umesto izgovora, potrebni su konkretne akcije zadravstvenih vlasti. 

Evropski dan donora organa obeležava se od 1996. godine i pored osnovnog cilja da iskaže zahvalnost i poštovanje donorima i njihovim porodicama, takođe teži da  podigne svest o značaju doniranja organa. Slogan ovogodišnjeg Evropskog dana donora je “Jedna odluka, mnogo spašenih života”. 

Zahvaljujemo se na podršci JKP Zelenilo - Beograd zahvaljujući čijoj donaciji smo zasadili drugo drvo života i po treći put  obeležili ovaj važan datum u parku Ušće, kao i Turističkoj organizaciji Beograda.