Zabava
JOVAN RADOMIR, PISAC I TV ZVEZDA: Ja sam švedski Balkanac!
Švedska televizijska zvezda srpskog porekla Jovan Radomir nedavno je bio u Beogradu, gde je predstavio svoju knjigu "Balkan - hrana, ljudi i uspomene", neku vrstu gastronomskog vodiča kroz svoje uspomene i zaboravljene tajne spremanja ovdašnjih specijaliteta. Knjiga je veliki hit u Švedskoj, ali Jovan još uvek nije uspeo da nađe izdavača u Srbiji koji bi bio zainteresovan za njeno objavljivanje.
U razgovoru za naš dodatak simpatični voditelj i autor zapaženih dokumentaraca priča nam o svom odrastanju u Švedskoj, karijeri na televiziji, Evroviziji, ali i o stvarima iz privatnog života.
Na početku razgovora Jovan se najpre osvrnuo na svoje odrastanje u gradiću Katrineholmu, u koji su se svojevremeno iz Jugoslavije doselili njegovi roditelji:- U Švedsku sam došao sa dve godine. Moji roditelji su otišli 1965. godine za Katrineholm, mali gradić usred Švedske. Otišli su da rade, da stvore sebi neku budućnost, a ja sam tamo odrastao. Zanimljivo je da sam pre par godina postao počasni ambasador tog grada, što je za mene bilo veliko priznanje. U tom gradu sam završio osnovnu školu i gimnaziju, a kasnije sam otišao u Geteborg, gde sam studirao na Pedagoškoj akademiji. Nakon toga sam otišao da odslužim vojni rok u Jugoslaviji (smeh).
Zašto si se odlučio da služiš JNA?- Imao sa dvojno državljanstvo i mogao sam da odlučim gde ću služiti vojsku. Bio mi je veći izazov i interesantnije da služim vojsku u Jugoslaviji prvenstveno zbog jezika. Do tada sam samo osetio leto u Jugoslaviji kad sam odlazio u Bajince, u Bosnu, da posetim dedu i babu. Služenje vojske mi je omogućilo da osetim sva godišnja doba u zemlji svojih predaka. Vojsku sam služio u Puli, u mornarici, usred leta, bio sam junska klasa, a onda sam prebačen u Novi Sad. Tako sam proveo skoro godinu dana na Dunavu. Bilo mi je sjajno, mnogo toga sam naučio, imao sam prijatelje iz cele bivše Jugoslavije. Što se tiče ljubavnih iskustava, nisam se baš proslavio. Svako ko je služio JNA u uniformi zna da devojke nikad nisu volele vojnike (smeh).
Kakav je bio povratak u Švedsku?- Nakon vojske sam se vratio u Katrineholm, gde sam predavao švedski i srpski jezik, pošto je tamo bilo dosta naših ljudi. Onda je izbio rat u Jugoslaviji, politika se umešala i u nastavu, tako da sam odlučio da odem u Stokholm. Dugo sam se bavio muzikom, volim muziku odmalena, tako da sam našao posao urednika u diskografskoj kući "Skandinevijan rekords", koja se bavila tada popularnom haus muzikom. Tako sam ubrzo dobio i poziv, pre dvadeset godina, da počnem da radim kao muzički novinar na Švedskoj nacionalnoj televiziji (SVT). Počeo sam da radim intervjue sa poznatim muzičkim zvezdama za emisiju koja se zvala "Vokspop". Radio sam sa Bijonse, U2, "Metalikom", Selin Dion... Nema s kim nisam radio. U to vreme, krajem devedesetih, svi su nastupali u Stokholmu, muzička industrija je bila jaka. Ako nisu dolazili kod nas, mi smo odlazili u Los Anđeles ili London i tamo ih intervjuisali kao što je to bio slučaj sa Merilinom Mensonom i "No daut". Godinama sam radio te muzičke intervjue i tako postao javna ličnost poznata sa malih ekrana.
Šveđani u Guči Uradio si zanimljiv dokumentarac "Šveđani u Guči"? - U to vreme je bilo dosta tenzija oko Roma u Švedskoj koji su prosili na svakom ćošku, pa sam došao na ideju da ih predstavim u drugačijem svetlu, kao fantastične muzičare i jedan veoma veseo narod. Jedan prijatelj, Šveđanin, rekao mi je da na leto sa svojim bendom ide da svira na festivalu u Guči. Tako mi je pala na pamet ideja da snimim film o švedskoj grupi koja se bori da dođe na glavnu scenu ovog festivala kojom dominiraju romski orkestri. Dakle, obrnuo sam stvari. U mom filmu su Šveđani bili manjina koja se bori za svoja (muzička) prava i priliku da dođe do glavne scene. U filmu se pojavljuju najpoznatiji srpski trubači, kao i Goran Bregović. Film je bio izuzetno gledan i popularan u Švedskoj. Inače, film nikad nije prikazan u Srbiji. |
U to vreme Švedska je imala jaku muzičku scenu, ali i producente koji su radili hitove za najveće svetske zvezde?- Tako je, bravo! U to vreme su svetske zvezde dolazile u Stokholm da snimaju. Maks Martin i Denis Pop su počeli da rade sa Britni Spirs i "Bekstrit bojsima". Sada imamo novu generaciju svetski prepoznatih izvođača poput "Svidiš haus mafije" i pokojnog Avičija. Takođe, Maks Martin i dalje radi sa svetskim zvezdama poput Kejti Peri, za koju je napravio njene najveće hitove. Zahvaljujući tome sam i ja imao priliku da pričam sa najvećim svetskim zvezdama. U najlepšem sećanju su mi ostali U2, odnosno razgovor sa Bonom i Larijem Mjulenom. Kad smo završili intervju, Bono mi je prišao, zagrlio me i rekao: "Hvala ti, brate moj!" To je za mene bila potvrda mog dobrog rada, toliko da sam rekao sebi: "E, sad ne moram više nikoga ni da intervjuišem." Sa "Metalikom" sam radio intervju u Berlinu, a posle intervjua bio sam pozvan na žurku, gde sam za šankom pio sa članovima benda i opušteno pričao o svemu i svačemu.