• aktuelno
Dnevne novine
SRBIJA

Autor: Ivan Radovanović

04.02.2022

16:01

ZBOR ZBORIO VLADIKA GRIGORIJE! Najnovija kolumna Ivana Radovanovića koju morate da pročitate!

Kolumne

ZBOR ZBORIO VLADIKA GRIGORIJE! Najnovija kolumna Ivana Radovanovića koju morate da pročitate!

Podeli vest

U uvodu “Pobune masa”, Hose Ortega Gaset piše o tom, moguće izmišljenom, ali slatkom događaju, upriličenom povodom neke nagrade koju je dobio slavni Viktor Igo

I organizovan je prijem, Igo je dočekivao goste, koji su najavljivani tako da ceo skup čuje:

“Taj i taj, predstavnik Nemačke”!

“O, Nemačka”, rekao bi Igo, “Gete!”

“Taj i taj, predstavnik Engleske”!

“O, Engleska”, oduševio bi se Igo, “Šekspir!”

“Taj i taj, predstavnik Španije!”

“O, Španija”, uskliknuo bi Igo, “Servantes!”

Onda je na red došao jedan oniži, dežemkasti, nauljeni gospodin, koji je najavljen kao:

“Taj i taj, predstavnik Mesopotamije!” Igo se zbunio, zaćutao na tren, a onda se setio, i
rekao:

“O Mesopotamija! Čovečanstvo!”

Osim što govori o nadmenom, pokriviteljskom elitizmu evropske inteligencije, ova skaska otkriva jednu još veću bolest koja je, još onomad, zarazila one koji se, u svakom društvu, smatraju za izabrane.

“Zaludni intelektualci”, kako ih naziva Ortega Gaset, već više od dvesta godina veruju da su pozvani da budu ti koji će odrediti u kakvim društvima treba da živimo, u šta da verujemo, i za koga da glasamo.

Doduše, ta ambicija, i jedino tu Ortega Gaset nije u pravu, postoji još od stare Grčke, a verovatno je nastala i mnogo ranije, u vreme šamana, vračeva čije odobrenje je bilo potrebno da bi neko vladao plemenom.

Ono što je poražavajuće je da se odnos modernih intelektualaca-šamana prema onima kojima se sa visina obraćaju, nije mnogo promenio u proteklih više od deset milenijuma.

Isto paternističko omalovažavanje svakog drugog mišljenja, isti prezir prema onima koji nisu deo
posvećenog kruga, isto razbacivanje velikim, a praznim rečima, isto mahanje nebeskim simbolima i večna ubeđenost da niko od njih ne zna bolje i da su samo oni pozvani da ostalima, onim nedostojnim, objasne i ko je ko i kako stvari treba da stoje.

Vrednosti su samo one koje oni proglase za vrednosti. Istine samo one koje oni saopšte kao istine. Stvarnost, osim njihove, ne postoji. I sve što se ne uklapa u njihov sistem, ne samo da nije dobro, nego je čisto zlo, nešto što treba odseći, odstraniti, iskoreniti, uništiti, zauvek. I otkako su se Aristotel i njegovi naslednici veselo igrali terminom “opšte dobro”, računajući da su oni ti koji će ga odrediti, da bi Ruso zatim smislio i “opštu volju” (koja ne sme da se razlikuje od njegove), zaludni intelektualci tvrdo veruju da su oni, i samo oni, ti koji treba da kažu šta je “javni interes”, kako se on ispunjava i kako sprovodi.

Mediji, pogrešno ubeđeni da i sami pripadaju tom posvećenom krugu, vredno udaraju tercu takvom mišljenju i ponašanju, pretvarajući nosioce umišljenog elitizma u heroje koje treba da sledimo, bez ikakve sumnje i bez pitanja. Demokratija, koja “opštu volju” sagledava kroz puko glasanje, suštinski je prepreka izabranima, zato što i onima koji nisu posvećeni omogućava da odlučuju o pitanjima na koje, inače, sve odgovore, izabrani odavno već znaju. Pa i na ono - za koga treba glasati, pod obavezno.

To svoje “znanje” saopštavaju nam poput šamana, kroz medije koji svemu daju oreol nebeskih iskaza, večnih istina koje nam, evo, najbolji od nas, milosrdno saopštavaju.

To je uradio i “Nedeljnik” objavivši, na naslovnoj strani, sliku smernog, a zabrinutog vladike Grigorija, i njegovu šamansku rečenicu: 

“Bole me sve rane Beograda, možda je spas u Vladeti Jankoviću”. Divno. I isto kao da je rekao: “Možda je spas u kiši”. Ili u usrdnim molitvama. U žrtvi paljenici. U ritualu tokom kojeg ćemo se očistiti od greha. Na kraju, tu je i meni omiljena rečenica: Pu, pu, pu, ko me uroči, kur mu u oči. Vračanje, naravno, da bi bilo uspešno, mora da se obraća apokaliptički, da upozori na katastrofu, na žrtve, i da ponudi jedini mogući spas.

Zato je i ono “možda”, koje je, u naslovu, vladika izgovorio uz reč “spas”, čist višak, kojeg se, vladika lako otarasio u samom tekstu (“Nedeljnik” je tom uratku dao visokoparni nadnaslov - “esej”, pošto uz izabrane ne idu prosti izrazi, čak i kada napišu nešto na par šlajfni, što svakako, uz sve ostalo, nije odlika eseja).

Elem, u tekstu, Vladeta nije “možda” spas, nego jedini spas, i to za silne beogradske “rane”.
Kakve su one tačno, ne piše, niti je važno, bitno je samo da strašno zvuči, da deluje apokaliptično,
biblijski, kao najava potopa (Vladeta je valjda naš Noje), Sodoma i Gomora, sve krvari, uz ozbiljan
vladikin trud da proročkim patosom sve pomeša, organsko, sudbinsko, i nacionalno: "...kada mu i pupak diraju (Beogradu), izmještaju mu organe, razgrađuju ga i nadograđuju. Već su mu
nagrdili lice, ostaje samo da mu, kao gračaničkoj Simonidi, oči izvade".

Idi begaj. Inverzija na kraju ove patetike ("oči izvade", glagol otišao iza imenice), treba svemu da da onaj arhaični ton, vrati nas u vreme vitezova, pokaže da je vladika nobles (ali bez onog "oblige", dakle bez obaveza), i nadasve da deluje poetski, pošto je i to odlika ozbiljnog vračanja. Posle kojeg ide rešenje. Vladeta Janković. I tu je vladika, u zanosu, smušen i patetičan: "On je Beograd u kojem sam dvadesetsedmicom sa Karaburme dolazio u centar, u Narodno pozorište i na Terazije, u potrazi za kulturnim dešavanjima i životom uopšte..." I manje-više, što ovde nije baš jasno da li je Vladeta "dvadesetsedmica", ili je Karaburma, možda i narodno pozorište, Terazije same, život uopšte, ili sve to zajedno, pomešano, kao u svakoj pravoj mađiji. Bitno je da je on simbol, i to ne bilo kakav, nego onaj najuzvišeniji: "Vladeta je onaj Beograd prve polovina 20. vijeka, kada je njegova intelektualna elita bila najblistavija, kao nikada prije, i nikada poslije, usuđujem se reći". Eto ti sada. Stigla elita. Konačno smo došli tamo gde smo i krenuli. Posle vračanja, umesto kiše - elita. A elita je Vladeta Janković. Ergo, on je i spas, pošto je jedini spas upravo elita. A šta je odlika elite? To su oni, poput Vladete Jankovića, "čijoj riječi", kaže vladika "bezrezervno vjerujete". Zašto "vjerujete"? Zato što je on, objasniće vam vladika, "dostojanstven, pribran i staložen" (šta je baš razlika između pribranosti i staloženosti, nevažno je, svakako ozbiljno, umno i dobro zvuči), i "istinski je gospodin" (šta je neistinski gospodin, da mi se objasni), i "ima tu finu, plemenitu crtu, koja odlikuje pravo gospodstvo (ima dakle i krivog) - da sebe nikada ne gura u prvi plan, ne ističe, a da pritom umije da zbori sa svima, i to podjednako lijepo i pažljivo". Osim male logičke dileme - ispada da inače, ako nisi Vladeta, možeš sa svima "lijepo i pažljivo da zboriš" samo ako se istakneš i gurneš sebe u prvi plan - ovaj prikaz idealnog Vladete tipičan je primer paternalističkog pristupa zaludnih intelektualaca onoj običnoj, prostoj pastvi.

Nemojte ništa da brinete, kaže toj pastvi vladika, ovaj pravi gospodin će lepo sa vama da priča, čak i ako ste nepismena stoka, što svakako jeste, ako ne prihvatite ovo što vam ja lepo kažem. I ima još. Vladeta poseduje nešto što se, po vladici, zove: "neobična simbioza intelektualne prefinjenosti i jednostavnosti", čime nam opet spočitava prostotu, jer, inače "intelektualna prefinjenost" ne ide uz "jednostavnost", nije to dozvoljeno, ne mora baš svako da razume o čemu posvećeni pričaju.

A i kako bi. Oni, posvećeni, i tu se vladika hvata drugog vladike, Njegoša, "na brijegu stoje" (opet inverzija, čudi me da ceo esej nije sročen u desetercu), i sve im je mnogo jasnije nego onima "pod brijegom", što smo, opet, mi, neposvećeni, koje dobri vladika, hvala mu baš što je našao vremena, podučava. Naravno, pošto je propagandu, baš pod tim nazivom: "propaganda", prvo pomenula draga naša majka crkva (doduše katolička, ali nećemo sada sitničariti), jasno je da su dobrom vladiki njeni postulati, bar teorijski, jasni, pa on svoj "esej", ili, kako bi jedan moj drug preciznije rekao - "poetski esej" - ne završava posle vračanja o katastrofi i predstavljanja Vladete kao spasioca, nego nastavlja baš tamo gde i treba nastaviti. Podseća nas, ovaj božiji sluga, da nije sve do neba, nego je nešto i do nas.

I tu nas bukvalno, ovako neuke i nesrećne, mazi po glavi, i donosi nam Vladetine "riječi", koje su dragog, ganutljivog i bogobojažljivog vladiku "duboko dotakle, im koje se ne zaboravljaju lako". A glase: "Nikada se neću složiti s tim da moj narod ne valja". Razumete, vi intelektualno nedorasli? Taj posvećeni, izabrani spasilac, veruje u vas, uboge, u "svoj narod". I bićete spaseni, sve rane beogradske biće zaleče, samo ako i vi poverujete u njega, kada vam vladika kaže.

Šta drugo, kada je baš kod tog intelektualca, koji bi po intelektualnom difoltu trebalo da prezire politiku, da ne prlja ruke njome, ipak prevagnuo, upućuje nas vladika, "osjećaj društvene i političke odgovornosti, i ko je svijestan da se više nema kud uzmicati". Nego šta. Ko uzmakao ne rodila mu pšenica bjelica. A i nešto sa porodom ima da mu se dogodi. Pošto je bitka za Beograd, Kosovska bitka. Poslednja. Odlučujuća. I vladika će lično da pričesti sve koji u nju pođu. Na pravoj strani. Na onoj na kojoj ćemo, poručuje nam na kraju vladika, biti "usitinu onaj narod u koji veruje Vladeta Janković (dakle svi Matija Bećković i Voja Koštunica da budemo), pa ćemo zajedno s njim da probudimo svoju pravu prirodu, za koju je došlo krajnje vrijeme da se ponovo pokaže".

Da sam zloban, sada bih pitao vladiku hoćemo li to, sa Vladetom, ponovo u Srebrenicu, pravu prirodu svoju da pokažemo, ali neću. Dovoljno je i ovo. Od vladike koji se zaludno bavi beogradskim Čovečanstvom. Ubeđen da je deo, sa Vladetom, blistave elite iz dvadesetih godina prošlog veka. I sada pati što se Beograd "nadograđuje", i objašnjava nama, prostoj pastvi, onako očinski, šta treba da radimo 3. aprila, ako hoćemo i duše svoje i grad svoj da spasemo, rana i propasti. I kako da mu kažem, hvala ti vladika, baš lepo. Oči si mi otvorio. Pa sada znam da nikada neću doći da te slušam kada pričaš o Hristu, pošto bih odmah ozbiljno posumnjao. U sve. Tako pričaš. Pardon, zboriš. Živela Mesopotamija! I Čovečanstvo!


Ostavite komentar

Pravila komentarisanja:

Komentare objavljujemo prema vremenu njihovog pristizanja. Prednost u objavljivanju komentara imaće registrovani korisnici. Molimo Vas da ne pišete komentare velikim slovima, kao i da vodite računa o pravopisu.

Redakcija Informer.rs zadržava pravo izbora, brisanja komentara, ili modifikacije komentara koji će biti objavljeni. Prema Zakonu o informisanju zabranjeno je objavljivanje svih sadržaja koji podstiču diskriminaciju, mržnju ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja određenoj rasi, veri, naciji, etničkoj grupi, polu ili zbog njihovog seksualnog opredeljenja.

Nećemo objavljivati komentare koji sadrže govor mržnje, psovke i uvrede. Sadržaj objavljenih komentara ne predstavlja stavove redakcije Informera ili portala Informer.rs, već isključivo stavove autora komentara.

Sugestije ili primedbe možete da šaljete na redakcija@informer.rs.

komentari
sledeća vest

Izbori 2024

TV

JOŠ TV VESTI

Hronika

Roleks mu poklonila mama, a ne Vračarci! Evo šta je Nikola Kačarević, suprug starlete Tamare Đurić ispričao o zaplenjenom novcu!
uštedeo ogromne pare

Roleks mu poklonila mama, a ne Vračarci! Evo šta je Nikola Kačarević, suprug starlete Tamare Đurić ispričao o zaplenjenom novcu!

Nikola Kačarević, suprug starlete Tamare Đurić koji je optužen da je bio pripadnik vračarskog klana koji su organizovali odbegli Nikola Vušović i Radoje Zvicer izjavio je danas pred Specijalnim sudom u Beogradu da je 35.000 evra, koliko je prilikom pretresa pronađeno u njegovom iznajmljenom stanu u kom je pre hapšenja živeo sa porodicom, njihova porodična ušteđevina.

16.04.2024

16:50

Sport

Planeta

Zabava

JOŠ Zabava VESTI

Magazin

Džet set

Srbija