ĐEDO MOJ, RODITELJU MOJ, KUME MOJE DUŠE... Dirljiv oproštaj Marka Milačića od mitropolita Amfilohija!

Lider Prave Crne Gore Marko Milačić oprostio se potresnim pismom od mitropilita crnogorsko-primorskog Amfilohija koji je jutros, u 83. godini zgubio bitku sa korona virusom. Milačićevo pismo prenosimo u celosti

ĐEDO MOJ,

Otišao si Kume moje duše.

Usnio za ovozemaljski život, pobjednik nad svim borbama, pa se probudio u naručju Boga, u carstvu neba o kom si cijelog života sanjao.

Krčio si puteve do zla, tražio mu tragove da ga razgoropadiš pa ubijediš da nije jače od Boga, sa njim se rvao sve dok ga nisi ljubavlju pobijedio, sve dok nisi ljubavlju trijumfovao nad svim što ne liči na dobro.

Budio si vjeru u pravdu, probudio si, znam, vjeru u onima koji su ti objavljivali ratove, a ti si ratovao oproštajem, opraštao pa ih volio pred Bogom, znao si, svaki rat se slomi pred ljubavlju. Rat se pobjeđuje vjerom.

Bio si i ostao Crna Gora.

Sin Petra Cetinjskog, sin Vasilija Ostroškog, otišao si dan pred imendan svog nebeskog oca, dan prije dana smrti tvog Lovćenskog tajnovidca, dan prije dana smrti Svetog Petra Cetinjskog, sačuvao si dvore Cetinjskog manastira pa im pošao u susret na isti dan u kom su se oni uspeli na nebo, da postaneš ikona besmrtnosti.

Nema te riječi, kroz sve vjekove do danas, koja može opisati koliko sam te volio, Đedo, koliko te volim, kao da si moje dijete, a ne ja tvoje. 

Bog je htio: da odeš Njemu tek nakon što si obavio Njegov zadatak, a on je bio samo jedan - da vratiš Ljubav ovome Narodu. I uradio si to, lavovski, kako si jedino i znao. 

Svo zlo onog i ovog svijeta nadvilo Ti se nad glavom, a ti si ga pobijedio, pa se pomolio i pošao Bogu da podneseš izvještaj i kažeš mu, oči u oči: Završio sam, Bože, koji je moj sledeći zadatak?

Tek si sada počeo, sveti Đedo moj. Počeo vječni život, onaj o kome si nam stalno govorio, onaj za koji si se stalno molio, onaj koji si svojom dušom i djelom zaslužio. 

Krstio si mene i moju djecu, kume mog života i moje duše. Pečat dara Duha svetoga. Pečat svih pečata. Božiji i tvoj. Naš. 

 

 

Nikada neću zaboraviti, Đedo, ono što ste se u Cetinjskom manastiru, zagrljeni, dogovorili Ti i tvoje kumče, moj sin Vuk: da mu dodaješ kamenje, a da ga on iznosi na Lovćen, pa da tako izgradite kapelu, ruka-ruci, kamen po kamen. Kapelu Njegoševe Ljubavi. To je Njegošev amanet Tebi, Tvoj - nama, ako bude trebalo: naš - našoj djeci. 

Sada sa neba vidiš koliko te Crna Gora voli.

Koliko je tvoje sve u njoj, a najveća je tvoja sloboda, kojom si nas i sve buduće naše zakleo, pred Krstom, da, kada odeš, čuvamo Boga.

A čuvaćemo ga, Đedo, zaklinjem ti se nad tvojom freskom na kojoj u rukama držiš Hram, pa ga predaješ svom rodu, pa ga ostavljaš za nas da tu dolazimo i da te tu tražimo kada legneš u njegove temelje, da budeš temelj najvećeg svijetla Pravoslavlja koje je moderni svijet vidio.

A tražićemo te i nalaziti u svakom kamenu Crne Gore, u svakom kamenu koji budemo podizali da dodamo Vuku i svoj našoj djeci koja će za tebe na Lovćenu sagraditi Kapelu tvoje ljubavi.

Svako od nas danas je izgubio svog najboljeg roditelja, svog oca po duši, a dobili smo sveca, ikonu pred kojom će oproštaj moliti oni koji tvoj oproštaj nisu dobili, a utjehu oni koji su te nebeskim putem slijedili.

 

 

Hvala ti, roditelju moj, što sam bio dostojan da zajedno budemo u borbi za naše sjutra. Hvala ti što smo pobijedili, što si pobijedio pa Crnoj Gori nacrtao nebo.

Hvala ti na svim našim razgovorima, na onom poslednjem u Đurđevim stupovima u kom smo se najviše voljeli, hvala ti na onom prkosnom osmijehu i podignutoj pesnici kojom si mi namignuo u noći pobjede i istorije, onako, samo za nas, da niko ne vidi.

Hvala ti na imenu mog Davida, na svakom zagrljaju mog Vuka, i neka te ne uznemiravaju naše suze, vječiti Vladiko, suze neba, u ramu ikone Crne Gore u kom ćeš vječno živjeti.

Neka ti je laka tvoja oslobođena i pobjedonosna Crna Gora!