Ne udri brata Srbina, Crnogorče, crn ti obraz ka ti i jest, mimo braće!

Bježeći od golgotske sudbine srpskog neprestanog, hristolikog stradanja i tragičnog mučeništva, izbjegavajući „kame i oluje“ naših dana, mnoga naša braća su pobjegla od svoje suštine, uvodeći sebe i svoje potomstvo u strahote života bez identiteta i porijekla. A bez onog ”juče” nema ni danas, niti može biti ”sjutra”, piše portal In4s

 

U poslednjih 72 godine vršeno je veliko prekrajanje nacionalne pripadnosti pravoslavnog naroda Crne Gore a posebno, samo u daleko drastičnijoj formi, u poslednjoj deceniji.

Tako su se zelenaši, a među njima i brigadir crnogorske vojske Krsto Zrnov Popović, nastojali zamjenom istorijskih teza, predstaviti kao nesrbi odnosno antisrbi, iako službena dokumenta iz vremena knjaževine i kraljevine Crne Gore pokazuju da su po narodnosti, ili nacionalno, bili Srbi.

Falsifikati, neistiniti istorijski podaci, prekrajanje nacionalnog srpskog identiteta pravoslavnog naroda Crne Gore, traje, pojačano od pokradenog referenduma 2006. godine, od kad je posebno potrebno stvoriti nacion Crnogorac, po ugledu, na OZNU, koja je svojim metodama, Srbe „prevodila“ u Crnogorce, o čemu svjedoče brojne publikacije tzv. crnogorskih istoričara.

A kako bismo još dalje širili istinu, što je i glavna misija portala IN4S, od danas svim čitaocima poklanjamo zbirku citata „Tako su govorili“, brojnih znamenitih ličnosti koje govore o imenu srpskom i pravoj istoriji Crne Gore.

Citati su najvećim dijelom preuzeti iz knjige Batrića Jovanovića „Crnogorci o sebi“; „Spomenica Petra II Petrovića – Njegoša – Vladike Rada 1813–1851–1925“; Vladimir D. Jovićević, Budimir Aleksić „Crnogorsko pitanje“.

 

Foto: wikipedia.org

Marko Miljanov se ovako obraća svome čitateljstvu:

„Dragi brate Srbine, da si ima prilike i da si gleda junake, koje sam ja gleda, ne bi ti dalo srce mira doklen se ne bi ozva junacima koji veselo mru za svoje i svija nas pravo…“

U pismu Novu Spasojevu, kučkom komandiru, Marko Miljanov veli:

„…Svaka sila i kruna nesavjesno se prema Srbima pokazala. Oni (Austro-Ugarska) žele nas od turskoga tirjanstva da ne pod svoje metnu… …Recite austrijskomposlaniku da kaže njegovomcaru, kad bi ga Bog na dobro obrnuo, pa da sjedini Srpstvo: Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Srbiju i Staru Srbiju pa da je to srpska kraljevina, a Srbi će znat kako će biti blagodarni svojemu izbavitelju – bismo mu svakojako dobro željeli, više, ako se može no što mu zla sad želimo. Ja, Božja ti vjera, radi(ji) bi mu bio bit ta ma konjušar,
no ovako knjaz ili što više; s jednom riječi: ako bi obeća poštenu riječ… da će caru njegovu kao srpskoga naroda prijatelj govoriti, sretite ga lijepo, a ako ne ćedne ništa drugo do samo za moju prestonicu, opet vi kažem, udarite mu tojage, Caru i poslaniku to neka je odgovor…“

Marko Miljanov piše Stojanu Popoviću, kučkom komandiru, 25. decembra 1900. godine:

„…Samo da vi još jednu riječ prvo rečem, i kažem jednu ranu koju ponesoh u srce i dušu s ovoga svijeta na oni, a to je što Kuči i Bratonožići nemaše dijela od dobiti, koju Srbi Turcima dobiše, do samo što pravi dio junačkoga poštenja na Turke dobiše, a drugo ništa. Sad ako ne umrem, s bogom te doviđenja i čujanja a, ako li umrem s Bogom te zanavijek. Kao Kuč mrem prilično srećan, a kao Srbin nesrećan i nezadovoljan.“

Marko Miljanov piše da su Kuči dovikivali vojsci knjaza Danila, sastavljenoj od crnogorskih i brdskih boraca, koji su vršili poharu Kuča:

„Ne udri brata Srbina, Crnogorče, crn ti obraz ka ti i jest, mimo braće.“

Marko Miljanov, dalje piše:

„Turci, koji bjeu streknuli od knjaza Danila i srpske sloge, mišljaju da su toliko dobili, da te Srbi od Srba bježat u Turaka i u utok tražiti, ka što je i bilo. Turci, veseli, podsmijavaju se Srbima koji su među njima, nabrajajući sve što su Crnogorci učinjeli Kučima…“