Vučić - lider bez dana mira u zemlji bez rata: Pročitajte novu kolumnu osnivača Borbe o predsedniku Srbije

Dražen Živković, glavni i odgovorni urednik TV Prva za Crnu Goru i osnivač portala Borba, objavio je novu kolumnu o predsedniku Srbije pod naslovom "Aleksandar Vučić, fenomen u svjetskoj politici: Lider bez dana mira u zemlji bez rata!"

Kolumnu prenosimo u celosti.

***

Na ovoj tabli zvanoj Srbija, Aleksandar Vučić igra partiju koja traje više od decenije. Ali ovo nije klasični šah. Nema pauze, nema vremena za razmišljanje duže od par sekundi. Protivnik ne dolazi s jednog pravca - dolazi sa svih. Spolja, iznutra, sa strane, odozgo i odozdo. I svi igraju protiv jednog kralja, koji nikada nije imao luksuz da pomjeri figuru a da mu se ne prijeti - matom, skandalom ili sankcijama.

Otvaranje: Gambit sa deficitom

Još u prvim potezima svoje vlasti, Vučić je prihvatio poziciju koju većina lidera odbija: da izgubi komfor u zamjenu za kontrolu. Prihvatio je gambit - stezanje kaiša, fiskalnu konsolidaciju, teške rezove. Predao je lake figure samo da bi opstao u igri. Nije bilo zatišja, nije bilo "sto dana mira". Umjesto početne pozicije, već je bio u defanzivi, sa publikom koja ne navija, već navlači rukavice i gađa kamenjem.

I dok su protivnici ušutkivali figure optužbama i skandalima, Vučić je u istom tom otvaranju pokrenuo nešto neočekivano: počeo je da zida. Auto-putevi niču po cijeloj tabli - Miloš Veliki, Moravski koridor, Fruškogorski tunel. Dok traje politički gambit, građevinske mašine igraju svoj simultanku, bez pogrešnog poteza.

Sredina igre: Topovi sa svih strana

U klasičnom šahu, sredina partije je prostor za taktiku, strategiju, manevrisanje. Vučić nikada nije imao tu slobodu. Njegova sredina igre je poprište simultanke - jednim okom gleda u Brisel, drugim u Vašington, trećim u Moskvu, četvrtim u Prištinu. Na domaćem terenu - vječno opozicioni mediji, ultralijeva kritika, ultradesna sumnja, akademski snobizam i internet gerila.

Oni ne igraju šah protiv njega - oni bacaju figure, prekidaju sat, pale tablu. I kad pobijedi na izborima, kad uzme mandat, kad mu narod da većinu - ne dobija respekt. Dobija novi napad. Odmah sljedećeg dana, kao da izbori nisu ni postojali.

I dok se svi bave šumom optužbi, u pozadini se otvaraju fabrike - kineske, njemačke, korejske. Novi Sad - Centar IT-a. Kruševac - automobilska industrija. Leskovac - tekstil. Mapa Srbije izgleda kao velika partija šaha sa stotinama novih figura koje ne prave buku - ali proizvode.

Kraj igre? Ne postoji

U običnom šahu, ili date mat, ili primite mat. U Vučićevoj partiji - kraj igre se ne priznaje. Kad pobijedi, kažu da je varao. Kad odigra remi - kažu da je kukavica. Kad izgubi jednog piona - to je smak svijeta. Kraj ne postoji, jer protivnik ne želi kraj. Protivnik želi da tabla stalno gori, da partija traje do iscrpljenja, do ludila.

Figura pod pritiskom, a tabla stabilna

I tu dolazimo do paradoksa: figura pod stalnim udarom, ali tabla stoji. Srbija je politički stabilna, ekonomski raste, strateški balansira. I dok opozicija traži reset, zemlja ide dalje. Rast BDP-a, devizne rezerve, nova radna mjesta - brojevi koje niko ne želi da prizna, jer ne odgovaraju narativu o kolapsu.

Ali niko ne pita po koju cijenu. Koliko litara adrenalina dnevno, koliko sati bez sna, koliko puta dnevno se traži "dekompresija"? Ovo više nije ni politika - ovo je fiziologija opstanka.

Igra koja se ne igra po pravilima

Aleksandar Vučić igra šah koji nije fer. Tabla je iskrivljena, sat ide samo njemu, figure protivnika se dupliraju, publika navija da padne sa stolice. I uprkos svemu, partija traje. Nema tajnog saveznika, nema genijalnog poteza koji rješava sve. Postoji samo jedno: upornost da se ne preda.

I dok se protivnici taktički povlače u tweetove i performanse, Vučić gura novu prugu, otvara bolnicu, sklapa energetski sporazum. Dok ga proglašavaju diktatorom, on asfaltira drum do sela čije ime ne znaju ni ministri.

Ovo nije panegirik. Ovo nije apologija. Ovo je zapisana stvarnost jednog predsjednika koji nije imao nijedan jedini dan da odigra potez bez vriske sa tribina. Možda mu ni istorija neće priznati sve što je izdržao, ali činjenica ostaje:

Aleksandar Vučić je jedini predsjednik u mirnodopskoj Evropi koji vodi rat bez rata - i koji nikad nije stabilnije stajao na obje table: svjetskoj i domaćoj!