MILOGORCI, ŠTA SAD BI SA "CRNIM ALEKSANDROM"? Kako je Milova propagandna mašinerija promašila metu!

Andrej Nikolaidis, glavni propagandista Mila Đukanovića samo tri dana uoči parlamentarnih izbora u Crnoj Gori na kojima je posle 30 godina vlasti pao milogorski režim, napisao je tekst u kome je predsednika Srbije nazvao "crnim Aleksandrom" i za eventualni poraz vladajuće DPS okrivio "Aleksandrove crne operacije?!?

Dok je tajkunska opozicija u Srbiji mesecima prozivala Vučića za tajni pakt sa Đukanovićem i proglašavala ga za glavnog čuvara Milovog režima, režimski propagandisti u Crnoj Gori su za pad popularnosti DPS i samog Mila Đukanovića optužili, gle čuda, Aleksandra Vučića i "njegove crne operacije". 

Nije Milu i njegovom propagandisti Nikolaidisu palo na pamet da bi decenijsko ponižavanje i degradacija srpskog naroda u Crnoj Gori, začinjena na kraju sramnim Zakonom o slobodi veroispovesti, mogla da bude razlog za ujedinjenje opozicije i dizanje tamošnjih Srba.

Ne. Lakše im je tako uljuljkanim i opijenim od višedecenijske apsolutne vlasti bilo da krivca za sopstveni neminovni politički poraz, za istek roka trajanja, optuže glavnog krivca za sve u regionu, predsednika Srbije Aleksandra Vučića. 

Uostalom, pročitajte tekst Andreja Nikolaidisa koji je objavljen samo tri dana pre crnogorskih parlamentarnih izbora i biće vam jasno zašto su milogorci promašili temu:

"Milov rekord ili uspjeh Aleksandrove crne operacije"

Vinston Čerčil je, navodno, zaključio kako Balkan proizvodi više istorije nego što može podnijeti. Ne bih rekao. Velike sile, uključujući tu i onu koju je vodio Čerčil, zapravo proizvode više istorije nego što Balkan može podnijeti. Ponekad su taj višak istorije, pod kojim smo mi na Balkanu grcali, velike sile proizvodile svojim činjenjem: kolonijalnim osvajanjima, recimo, ili u svoja dva svjetska rata (koji su, uzgred, donijeli više istorije no što su i veliki mogli podnijeti). A ponekad nečinjenjem: odbijanjem, pa odlaganjem odluke da zaustave rat u Bosni, recimo.

Izbori koji će se u nedjelju održati u Crnoj Gori, a koje i opozicija i vlast nazivaju "istorijskim", "presudnim", pa i "ispitom generacije", mogli bi, na koncu, potpasti pod kategoriju nesvarivog viška istorije. Razlog za to leži u nečinjenju Evropske unije. Koja već osam mjeseci mirno, strpljivo, dostojanstveno, a držim kako neće biti pretjerano reći i: stoički, nijemo posmatra kako Aleksandar Vučić izvodi široku i kompleksnu obavještajno-medijsko-crkvenu operaciju u državi koja bi trebala biti prva sljedeća članica Unije, u državi čiji Vučić nije predsjednik, niti je za obavljanje političkih poslova u njoj registrovan.

Tri Vučićeva koraka za svrgavanje Đukanovića

Cilj Vučićeve black op u Crnoj Gori nije tek jedan. Vučić u Crnoj Gori ide na troskok, ili, ako hoćete, trokorak. Svi ti koraci jasno su i glasno najavljeni u udarnim emisijama i na naslovnim stranama beogradskih medija, u doslovce desetinama hiljada televizijskih emisija i novinsko-internetskih članaka, direktno saopšteni od Vučićevih najbližih saradnika, njihovih saradnika i saradnika njihovih saradnika. O Vučićevim ciljevima u Crnoj Gori se, zapravo, nisu oglasili samo vezani kerovi u niškom okrugu. No, ti ciljevi su i dalje nepoznati Evropskoj uniji i njenim predstavnicima u Beogradu i Podgorici.

Prvi korak je svrgavanje Mila Đukanovića. Drugi korak je popis stanovništva sljedeće godine, na kojem treba povećati broj Srba i statistički dokazati da Crna Gora nije građanska država, kako kaže njen Ustav, nego srpska država, kako kažu Vučićevi tabloidi, taj istinski "službeni glasnik Republike Srbije". Drugi korak je, dakle, izmjena unutrašnjeg uređenja Crne Gore. Treći korak je izmjena spoljnopolitičkih prioriteta Crne Gore i njeno okretanje od NATO i Evropske unije ka Srbiji i Rusiji. Doskok je izmjena državnog statusa Crne Gore i njenih granica: njeno pripajanje Srbiji.

Ne bi li ostvario taj cilj, Vučić je mobilisao sve resurse: ne samo Srbije, nego čitavog srpstva. Najprije je, još u decembru prošle godine, podigao borbenu gotovost svojih medija i aktivirao huligansko-kriminalne grupe, koje su, između ostalog, napale ambasadu Crne Gore u Beogradu. Redom je mobilisao svoje nacionalne radnike - od isluženog, od ratnohuškačke upotrebe pohabanog Matije Bećkovića, do poletnog, ali brbljivog Aleksandra Rakovića, koji se izlajao da je plan službenog Beograda stvaranje "srpskog sveta", u koji, da prostite, ulazi i Crna Gora i pola Bosne i Hercegovine.

Amfilohijev politički pokret, poznat kao 'litije'

Na koncu je Vučić digao kompletnu partijsku infrastrukturu svoje Srpske napredne stranke. Izvor u čiji, kako bi se reklo, kredibilitet nemam razloga da sumnjam, saopštio mi je da su članovi Vučićeve partije koji imaju rodbinu u Crnoj Gori, naročito oni iz Vojvodine, dobili zapovijed da tu rodbinu kontaktiraju i od njih traže da glasaju za crnogorsku opoziciju. U operaciju "Crna Gora" Vučić je odmah uključio i Milorada Dodika, koji je još zimus direktno napao Đukanovića i koordinisao "spontana" okupljanja naroda protiv crnogorske vlasti, širom bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska.

Srpske zajednice širom svijeta skupljale su novac i, preko sveštenika Srpske pravoslavne crkve, slale ga u Crnu Goru, da tamo bude distribuiran raznim patriotskim udruženjima posvećenim borbi protiv crnogorske vlasti, što je dokumentovano na javno dostupnim video-snimcima. Srpski lobiji i udruženja uticajnih građana, naročito u SAD-u i Velikoj Britaniji, nisu žalili truda, a neko bi rekao: ni novca, da Amfilohijev politički pokret, poznat kao "litije", predstavi kao krik od diktatorskog režima ugroženih hrišćana u Crnoj Gori. Kompletna SPC, sa svojim ogromnim finansijskim resursima i paraobavještajnom mrežom, podignuta je u cilju rušenja Đukanovića. Formalni povod bio je famozni Zakon o slobodi vjeroispovijesti. Stvari su do kraja ogoljene kada je Vlada Crne Gore Amfilohiju ponudila da, praktično, povuče Zakon, a ovaj to odbio i nastavio da predvodi opoziciju i čitavu beogradsku operaciju u Crnoj Gori.

Crnogorski mediji izvještavaju o gotovini koja se iz Srbije prebacuje u Crnu Goru, deponuje u Amfilohijeve manastire i odatle distribuira za potrebe opozicione kampanje i kupovine glasova. Amfilohijevi sveštenici koordiniraju rad opozicije, što je dokumentovano i fotografijom sa sastanka najbližeg mitropolitovog saradnika Gojka Perovića sa predsjednikom opozicione URA-e Dritanom Abazovićem i kontroverznim tajkunom Miodragom Perovićem, vlasnikom koncerna "Vijesti", koji je Amfilohijeva udarna propagandna pesnica. Sam Amfilohije pozvao je svoje stado da glasa za opoziciju, a njegovi sveštenici na glasače vladajućih partija bacaju kletve i prijete im prokletstvom.

Šta je danas ukradenih 500 miliona eura...

Mobilisani su i kriminalci, recimo pripadnici zloglasnog "škaljarskog klana", koji stoje u prvim redovima crkvenih političkih skupova. Duško Knežević je na svojoj televiziji vodio intervju sa Svetozarom Marovićem. Čovjek koji je pobjegao u London i kojega tužilaštvo optužuje da je ukrao 300 miliona eura pred kamerama je ćaskao sa čovjekom za kojega u tužilaštvu vele da je ukrao 200 miliona eura, čovjekom koji je potpisao da je kriv, pa pobjegao u Beograd. Njih dvojica, sa svojih ukradenih pola milijarde eura, intervju su iskoristili da pruže snažnu podršku SPC-u. Neprocjenjiva, kao irski viski tri puta destilovana bizarnost.

Vučić, u stvari, u Crnoj Gori radi ono što je u toj zemlji 1989. godine učinio Slobodan Milošević: izazvao je i koordinirao takozvano događanje naroda. Đukanović je tako došao na vlast. Ode li na isti način sa vlasti, biće to potvrda onoga što je ionako jasno: istorija ima smisla za ironiju, a nije joj stran ni sarkazam. Šta je, dakle, to "istorijsko" na ovim izborima? To što će Đukanović, pobijedi li, poboljšati vlastiti i postaviti novi rekord u dužini vladavine? Jok. Onda to što će, pobijedi li opozicija, to biti prvi put da se u Crnoj Gori desila "demokratska smjena vlasti", jer je riječ o zemlji koja nema to iskustvo? Jok. I to je istinski paradoks ovih izbora. Ko god da pobijedi, Crna Gora će još morati da čeka na svoje prvo iskustvo demokratske tranzicije vlasti.

Jer, pobjeda opozicije ne bi bila demokratska smjena vlasti, nego uspjeh, i to istorijski, Vučićeve black op, crne operacije u Crnoj Gori.