Zahvaljujući viziji Vučića, srpski narod doživljava svoju veliku obnovu koju smo čekali bar osam decenija! Znaju to bolje od mene oni koji ga svakodnevno kritikuju!

Stojeći na parčetu asfalta, nazvanog "Put majke Srbije", a kojim smo manastir Mednu spojili sa ostatkom civilizovanog svijeta, kroz glavu mi je prošla misao velikog Nikole Pašića, koji je rekao da Srbi jesu mali narod, ali da od Beča do Carigrada većeg nema. Pomislih; da, jesmo veliki, ali samo onda kada smo jedinstveni i kada znamo šta želimo, a mali i premaleni kada se dijelimo, napisao je u autorskom tekstu episkop bihaćko-petrovački Sergije

 

Tekst objavljen na sajtu Eparhije bihaćko-petrovačke prenosimo u celosti: 

Zahvaljujući tom istom parčetu asfalta, kojeg nam je pružila majka Srbija, izašli smo iz blata, ali bi mnogi od nas da nas vrate u to isto blato. I sjetih se, baš tada, kako su me optuživali jer sam iskazao javnu blagodarnost predsjedniku Vučiću, kojeg bih, po njima, trebao da zaspem blatom u kojem, izgleda, i sami prebivaju. Tada sam i spoznao istinitost one naše narodne izreke da će Srbin, bratu svome, oprostiti sve osim uspjeha. 

Našu stvarnost sumornom čine pojedinci, partije i mediji koji su ismijavali novoustanovljeni praznik Srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave, kojima snažno vraćanje ćirilice u javni prostor i nije bitna stvar, a ti isti kritičari svega i svih ne vide koliko je važno da Srbija i Srpska, zajedničkim snagama, podignu memorijalni spomen-kompleks u Donjoj Gradini, kojim će, napokon, jasenovačke žrtve dobiti pijetet kakav odavno zaslužuju. 

Kada vidimo da su ti isti kritikovali "Daru iz Jasenovca", spomenik Stefanu Nemanji, završetak hrama Svetog Save i mnoštvo drugih projekata od izuzetne nacionalne važnosti, shvatam i ne ustručavam se reći da srpski narod, zahvaljujući državničkoj viziji Aleksandra Vučića, doživljava svoju veliku obnovu na koju smo čekali bar osam decenija. 

Znaju to bolje od mene oni koji ga svakodnevno kritikuju. Pođimo redom.

Foto: printscreen/tv hram

Zagreb Vučiću ne oprašta što je Vojska Srbije najjača u regionu, Sarajevu smeta što je Vučić uz Srpsku, kroz mnoštvo projekata u svakoj lokalnoj zajednici, Prištini smeta što je Vučić uopšte živ, dok je dijelu podgoričke javnosti neoprostivo to što se Vučić, na dnevnom nivou, stara o tamošnjim Srbima i Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi. 

S druge strane, drugosrbijanska političko-medijska elita, svjesna snažnog iskoraka Srbije, ne oprašta što je Srbiji i Srbima bolje, jer dezerteri nikada nisu opraštali pobjede ratnicima. Zato su, čak i mene, medijski satanizovali, samo zato što sam govorio istinu i što nisam htio da prećutim sve ono dobro koje nam je učinio i čini predsjednik Vučić. 

Zato sam, na parčetu medljanskog asfalta, pokušao da naslutim sa kakvim se otporom suočavaju oni koji nas vuku naprijed, koji nas izvode iz sopstvenog blata. Razočaran zlobom i pakošću onih među nama, shvatam da smo u istoriji i dobro prošli, imajući u vidu da smo jedni drugima podmetali nogu, a najviše onda kada smo ubrzavali hod. 

I danas je isto, ali koračamo brže nego što su mnogi mislili da možemo i hoćemo, pa nas, čvrsto vjerujem, međusrpsko podapinjanje, zajedno sa komšijskim, neće strovaliti u blato u kojem nas rado žele vidjeti. Zato ni najmanje nije lako Aleksandru Vučiću, koji svim silama pokušava da nas izvuče iz blata, ali je još teže onima koji nastoje da nas vrate tamo gdje i sami prebivaju. 

Znam da će me, opet, snažno kritikovati, ali me ne mogu ućutkati, jer u ime naroda koji je bio zapostavljen, marginalizovan i ponižen dužan sam da, opet, iskažem javnu blagodarnost predsjedniku Vučiću na onome što čini za nas, za sve Srbe, ma gdje živjeli, pa i za sve one koji nisu Srbi a kojima je Srbija otadžbina. Ove moje riječi potvrdiće vrijeme koje je pred nama. 

Krajina i sva Republika Srpska neće i ne mogu dovoljno zahvaliti predsjedniku Vučiću i Vladi Srbije za sva učinjena dobročinstva, a vjerujem da će one, koji danas drugačije misle, možda sutra biti i sramota, jer zbog sitnih političkih ambicija nisu imali snage spoznati ljude i procese kakvi zapravo jesu. 

Zbog toga je naročito važno ne biti opozicija Srbiji, njenom svakodnevnom napretku i nastojanju aktuelne vlasti da se Srbi opet vrate sebi, svojim duhovnim vrijednostima i ekonomskom napretku. Dosta smo kao narod tumarali stranputicama istorije. Sad kad smo konačno stali na put kojim hode i drugi civilizovani narodi, neko bi da nas opet vrati u blato.

Uvjeren sam, Srbi to neće i ne smiju dopustiti!