(VIDEO/ANALIZA) TURSKA INVAZIJA NA SIRIJU I KURDE IMA SKRIVEN CILJ! Svi su uključeni, i Rusi i Ameri i Iran i Asad, SVAKO ZA SEBE LOVI U MUTNOM!

Turska je započela operaciju na severu Sirije kako bi uklonila Kurde, ali odluka Ankare bi mogla imati i druge ciljeve

U razumevanju geopolitike, kao naučne discipline analize međunarodne situacije, nije važno ono što prenose mediji, već je jedan od temeljnih kriterija otkrivanje privatnih, skrivenih ili tajnih planova koji se kriju iza javnih akcija ili službenih izjava. Razumevanjem onoga što se ne vidi jasno, logike interesa elita ili suverenih vlada će nam verovatno dati odgovor.

Tako nedavni napad Turske na vojne položaje sirijskih Kurda na severu Sirije, što se dogodilo nakon razgovora predsednika Erdogana i Donalda Trampa, potvrđuje nešto što nije rečeno u atlantističkim medijima, a to je da postoji dogovor između američke i turske vlade za sprovedbu ove vojne operacije. Ono što nije jasno rečeno je kako ova mera favorizira oba sudionika tog dogovora.

Ankara je izjavila da njena operacija ima za cilj stvaranje sigurnog područja na granici sa Sirijom i odvraćanje ili uklanjanje YPG milicija, ogranka ili saveznika Kurdistanske radničke stranke (PKK), koja je kao subverzivna proglašena i na crnoj listi Evropske unije.

Nepriznata hipoteza je da Erdogan želi ostvari druge ciljeve, poput uklanjanja sirijskih izbeglica kojih u Turskoj ima gotovo četiri miliona i uzrokuju ozbiljan etnički, ekonomski, radni i socijalni problem na njenom teritoriju, stoga je nužno dominirati graničnim delom severne Sirije u dubini od oko 30 kilometara kako bi se ovo stanovništvo poslalo tamo i bilo linija obrane protiv PKK.

Za Sjedinjene Države slabljenje Sirijskih demokratskih snaga omogućava da borci iz kampova militanata ISIS, a samo u kampu Al-Hol ih je 10.000, mogu ponovo pokrenuti haos u regiji, jer ih se više neće moći kontrolisati. To je temelj neokolonijalnog načela prema kojem od velike nestabilnosti prednost uvek imaju svetske trgovinske elite. Reći da američka vojska neće podržati ili sudelovati u turskom upadu čin je pristranosti, jer svoje saveznike ostavlja same da se brane i ne riskira svoje vojnike.

Sirija je predložila hitni izlazak američkih osvajača, jer koče celovitu upravu nad državnim teritorijem i da se potpuno poraze teroristi, mada ova situacija pogoduje konstruktivnim dijalozima s vodstvom sirijskog Kurdistana kojeg su SAD još jednom izdale, pre u Afrinu i Manbiju, a sada povlačenjem svojih snaga i dopuštanjem dolaska turskih trupa u severoistok Sirije.

Rusija igra šahovsku igru jer dopušta Erdoganu i Trampu da budu "saveznici" u njihovim vlastitim procesima, što Moskvi ostavlja mnogo više slobode u konsenzusu za kasnije vanjskopolitičke izbore. Naime, Kurdi će se "istrošiti" i moraće pristupiti Damasku. Zbog izdaje će prisiliti zapadni savez na povlačenje, jer su SAD konačno potvrdile da ih ne zanimaju kurdski ciljevi. Ako ne bude tako, Kurde očekuje skori vojni poraz, što u konačnici opet može osigurati moguće razdoblje mira u tom nemirnom području.

Iran, koji oduvek podržava Bašara Al-Asada u njegovom suverenom projektu, može se na određeni način odmarati od agresije Pentagona, jer SAD sada imaju puno većih unutrašnjih problema, pre svega zbog situacije koja u središtu politike između republikanaca i demokrata postaje akutno kontradiktorna zbog verovatnog suđenja predsedniku i optužbi za izdaju nacionalne sigurnosti uklanjanjem američkih okupacijskih snaga iz Sirije.

Ukratko, za precizniju analizu ove situacije potrebno je uzeti u obzir ono što svaka vlada trenutno sprovodi i odatle izvući moguće hipoteze.

Erdogan se u prvom redu želi rešiti sukoba s Kurdima na svojoj granici i sirijskih izbjeglica u Turskoj, verujući da će tako poboljšati stabilnost zemlje i dobiti veću podršku u narodu. Međutim, cilj Erdogana bi mogao biti stvaranje novog Golana, što bi moglo postati sigurno područje koje bi omogućilo da se velikim delom reše njegovi problemi kontradikcije, što je potvrdio i Donald Tramp, izjavivši da svojom „beskonačnom mudrošću" neće dopustiti Turskoj da u kampanji pređe prihvatljivu granicu.

Međutim, takvim scenarijem Turska rizikuije sukob s Rusijom, koja je kao prvi i temeljni preduslov za bilo kakvu saradnju od Turske tražila i dobila garancije o očuvanju sirijskog teritorijalnog integriteta.

Dalje, sirijske Kurde su ponovo izdali Amerikance i čini se da su prisiljeni tražiti od legitimne vlade da ih zaštiti od Turaka, ovoga puta bez preduslova i velikom slabošću u suočavanju sa stvarnom invazijom na njihove teritorije.

Treće, "regulirana agresija", privremena i ograničena, poruka je sirijskim Kurdima i Kurdistanskoj radničkoj partiji da Ankara ima odobrenje Vasšingtona i da, ako se ne ponašaju "razumno", uvek može uslediti nova kampanja.

Ova situacija takođe omogućava da se sirijska vlada usredotoči na Idlib i nastavi uništavati Al-Kaidu i tamošnje izdanke „Islamske države", što je za Asada ključno u ovoj geopolitičkoj fazi.

Četvrto, američka vlada predviđa da će ISIS, jednom oslobođen iz zatočeništva, sa skupinama koje preživele u pustinji  uskoro ući u sukob sa sirijskom vojskom, što bi trebalo da bude sukob visokog spektra za slabljenje Bašara Al-Asada i saradnje s Iranom i Osovinom otpora. 

 
Ipak, kako je sirijska vojska, uz pomoć Rusije i Irana, sposobna poraziti i Al-Kaidu u Idlibu i ISIS, koji je ostao bez najboljih boraca, vrlo lako će naneti sudbonosan udarac Trampovim težnjama i vojnom imidžu Sjedinjenih Država.

Bežeći s argumentom o "besmislenim ratovima", čime štiti živote vojnika, uz potpuno poraženi "kalifat" i prepuštanje drugima odgovornost rešavanje haosa, Tramp tvrdi da će, ako nasilje protiv kurdskih heroja bude nehumano, on uništiti tursku privredu. Ovo je besmislena pretnja, jer nijedan rat nije human, a posebno oni koje je vodila turska vojska, koja je 2015. bezobzirno razarala svoje gradove s većinski kurdskim stanovništvom.

Istina je da su zapadni saveznici i njihove obaveštajne agencije duboko zabrinuti zbog odluke stanara Bele kuće, razbacujući se s etičkim žalbama i izražavajući solidarnost s kurdskim narodom, kojega su u svim istorijskim prilikama izdali. Evropa se boji i "kalifata", koji je izgubio teritoriju, ali ne i geostratešku moć.

Ostaje da se vidi što će sledeći dani potvrditi ili opovrgnuti od ovih tvrdnji.