LAZANSKI: Zamislite da papa sa Zvezdinim šalom drži misu na stadionu "Rajko Mitić"?

Problem je što je papa i verski poglavar, a ne samo šef države Vatikan, i što boravak u Beogradu, bez susreta sa srpskim patrijarhom Irinejem, ne bi imao smisla, piše Miroslav Lazanski čiju kolumnu za Politiku prenosimo u celosti:

Zamislite da papa Franja drži misu na stadionu "Rajko Mitić”? Papa sa Zvezdinim šalom. On bi to sigurno želeo, ali "delije" sigurno ne misle tako. Pa čak i kad bi se papa pomolio i zatražio od svevišnjeg da Zvezda osvoji Kup šampiona.

Dakle, naš državni vrh bi voleo da zbog državnih i nacionalnih interesa papa Franja poseti Srbiju. Jer Vatikan nije priznao Kosovo, a Vatikan je jako uticajan širom sveta. I ne samo u katoličkim zemljama. Sa tog aspekta gledano bilo bi korisno da papa dođe u Beograd. Problem je što je papa i verski poglavar, a ne samo šef države Vatikan, i što boravak u Beogradu, bez susreta sa srpskim patrijarhom Irinejem, ne bi imao smisla. Kako je vrh Srpske pravoslavne crkve rekao da papin put za Beograd vodi preko dolaska pape u Jasenovac i povratka procedure za kanonizaciju nadbiskupa Stepinca na sam početak, to od posete pape našoj zemlji nema ništa. Jer, kako je kod nas crkva odvojena od države, država ne može nametnuti crkvi stavove o verskim odnosima, baš kao što ne može ni crkva nametnuti državi stavove o državnim pitanjima.

Verujem da u Beogradu mnogi nisu voleli papu Poljaka, ni papu Nemca, a sada ni papu Argentinca, koji je kako reče Ivica Dačić „najbolji papa za Srbe”. Zapravo, odnosi Srpske pravoslavne crkve i Vatikana su korektni, ali ništa više od toga. Pravoslavlje je zaštitnik srpskog nacionalnog identiteta, pa otud i pitanje šta se i danas zamera Vatikanu?

To što se nije jasno odredio prema genocidu Srba u Drugom svetskom ratu, posebno prema Jasenovcu. Hoće li to učiniti papa Franja, može li on u tom smislu biti reformator, je li došlo vreme za susret Srbije i pape? Ili teren za takav susret još nije dovoljno pripremljen, naravno, ne u tehničkom smislu. O čemu bi onda razgovarali predsednik Aleksandar Vučić i papa Franja? Protokolarni sastanak rukovodilaca dve države, ili razmena mišljenja o sličnostima reformi u socijalnoj državi, kakvu želimo u Srbiji, i u katolicizmu. Jer papa posebno zato što dolazi iz Južne Amerike nastavlja putem "socijalne doktrine" crkve koja je, od vladavine Lava Trinaestog, od 1878–1903, postala izvor većine formulacija trećeg puta, puta između kapitalizma i socijalizma. Čak je i papa Jovan Pavle Drugi, za kojeg je Mihail Gorbačov rekao da je borbom protiv „vesternizacije” sveta postao „najviše levo orijentisani čovek na planeti”, dakle taj je papa 1993. godine izjavio „da komunistički sistem ima i svoje dobre strane: socijalnu pravdu i brigu za siromašne”. A tome težimo i mi u Srbiji.

Šta bismo mogli sada da pitamo papu? Italijanska reč "adjornamento", bukvalno obnova u duhu vremena, označava reformu katolicizma započetu još pre 55 godina i suštinski se odnosi na opstanak i obnovu katoličke crkve u uslovima savremenog sveta. Zaokret od ideologije vanzemaljskih ciljeva ka potrebama života "ovde i sada". Utvrđivanje prava i dostojanstva ličnosti, saradnje i demokratije umesto hijerarhije i centralizma, tendencija ka pluralizmu, otvorenosti i dijalogu. Dakle, neka unutrašnja analogija između reforme katolicizma i socijalne države svakako postoji, u prošlosti su se ideolozi ortodoksnog marksizma-lenjinizma i katolički fundamentalisti prilično potrudili da kod ljudi stvore predstavu o radikalnoj nespojivosti marksizma i hrišćanstva, izbacujući u prvi plan ne ono što zbližava Hristovo i Marksovo učenje, već ono što razdvaja ideološke i moralne sisteme marksizma i hrišćanstva, kao i njihov pogled na svet.

Pokušaji da se među njima pronađe nešto zajedničko proglašavani su kvadraturom kruga. Naravno, bez dezideologizacije marksizma i bez demistifikacije hrišćanstva veoma je teško doći do jačih dodirnih tačaka, premda je očigledno da duhu Hrista isto tako malo odgovara propoved: "Ako volite Gospoda, morate mrzeti njegove neprijatelje", baš kao i duhu Marksa parola onih koji sebe smatraju marksistima: "Ko nije sa nama, taj je protiv nas”.

Katolicizam je mnogo stariji od socijalne države, hrišćanska doktrina katolicizma počiva na veri, marksistička koncepcija socijalne države i pravde na nauci. Ipak, i pored svih razlika u istoriji katolicizma i socijalizma, između njih postoji zapanjujuća sličnost u uzročnoj uslovljenosti krize, i idejne i organizacione, kakve smo svedoci danas. Dogma o "nepogrešivosti pape" i dogma o "nepogrešivosti partije", da li su to i kamen-temeljci današnjih političkih sistema? Ili izvor njihove degradacije, kako krize vere, tako i krize socijalne države, krize monopolskih institucija i njihovih ideologija, krize nepogrešivih vođa i njihovog isključivog prava da budu nosioci pravednih ideja? Pri tome su reformatori samo proizvod onog sistema kojeg žele da promene.

Je li sličnost upravo ta bezgranična vera u ispravnost izabranog puta ka Bogu, ili ka svetloj i demokratskoj budućnosti u EU, strpljiva smernost u očekivanju skorog dolaska Hrista, ili ulaska u EU već za života većine današnjih stanovnika Srbije? Vera se sticala, ili se stiče putem "hristijanizacije", ili "evropeizacije" narodnih masa svim sredstvima propagande, uzora privrženosti, strpljenja, heroizma, prevladavanja teškoća, lišavanja i trpljenja. Ipak, nametana vera bi, ako se ciljevi uskoro ne ostvare, mogla da ima suprotan efekt: gubljenje poverenja u propovednike, duhovnost se može pretvoriti u bezduhovnost i nihilizam, vera u neverništvo, i što je najvažnije, čovek gubeći ličnu veru u brzi ulazak u EU, ili u dolazak Hrista, u mogućnost transcendentalnih ciljeva, gubi ujedno i podsticaj da promeni svoj društveni i lični život, postaje pasivan i indiferentan, a kao takav jeste i moguća žrtva novopečenih kultova, kumira i idola. Posledice toga su poznate i u hrišćanstvu i u socijalnoj državi: moralni nihilizam i gubljenje identiteta.

Atestatorski evropeizam srpskog pluralističkog društva, ili kompromis sa stvarnošću?