Bio je jedan od najvećih srpskih glumaca, a danas ga skoro niko ne spominje

Glumac Slobodan Cica Perović bio je jedan od najboljih glumaca na prostoru bivše Jugosalvije, a živeo je daleko od očiju javnosti.

Uloge u filmovima "Lisice", "Leptirica" i "Kad budem mrtav i beo" ostale su upamćene po nečemu što se retko sreće na filmu, potpunoj autentičnosti. Likovi Slobodana Cice Perovića nisu delovali kao glumačke kreacije, već kao stvarni ljudi uhvaćeni kamerom.

Ako postoji glumac koji je nosio tihu, nenametljivu veličinu, onda je to bio Perović. Nije pripadao estradnoj predstavi slave niti je gradio imidž zvezde. Njegova pojava na sceni ili filmu, čak i u kratkom trajanju, stvarala je ono što samo retki umetnici mogu, tišinu snažniju od aplauza.

Rođen 1926. godine u Kragujevcu, gradu čija istorija nosi dubok trag kolektivne tragedije, Perović je rano razvio poseban senzibilitet prema ljudskoj patnji. On nije glumio bol, on ga je razumeo. Upravo zbog toga njegove uloge nikada nisu delovale kao interpretacije, već kao življeni životi.

Foto: Printscreen/Youtube

Glumac koji nije igrao da bi bio primećen

Slobodan Cica Perović pripadao je generaciji umetnika koja je verovala da gluma nije sredstvo za karijeru, već poziv koji nosi odgovornost. Ne odgovornost prema publici ili tržištu, već prema istini lika.

Dok su se drugi borili za medijski prostor, Perović je gradio ono što se ne može nametnuti niti kupiti, umetnički kredibilitet. Njegovi studenti i saradnici svedočili su da se pred njim nije moglo igrati površno. Imao je sposobnost da jednim pogledom, držanjem ili dugom pauzom razotkrije laž u glumačkom izrazu.

Foto: Printscreen/Youtube

Za njega, gluma je bila, kako je sam rekao "ispovedanje". I to ispovedanje nije bilo za publiku, nego za sebe.

U vremenu u kojem se često igralo "na efekat", Perović je insistirao na unutrašnjem procesu, na istini koja se ne izgovara rečima, već se naslućuje pokretom i tišinom.

Skroman život iza velikih uloga

Iza bogate umetničke biografije krila se i tiša, ređe pominjana strana njegovog života. Za razliku od mnogih savremenika, Perović nije dočekao starost u komforu. Iako je igrao u ključnim ostvarenjima jugoslovenske kinematografije, osvajao priznanja i učestvovao na festivalima, živeo je skromno, ponekad i na ivici egzistencije.

Upravo ta skromnost možda je razlog zbog kojeg njegovo ime danas nije deo šireg kolektivnog pamćenja. Bio je suviše ozbiljan da bi se nametao, suviše pošten da bi pristajao na kompromise popularnosti i suviše posvećen umetnosti da bi je pretvorio u sredstvo samopromocije.

Umro je 1978. godine, u 52. godini života. Bez pompe, bez skandala, bez naslovnih strana. Otišao je onako kako je i živeo, tiho.

Merilo koje ne bledi

Danas se ime Slobodana "Cice" Perovića najčešće pominje među pozorišnim i filmskim istoričarima, dok ga šira publika sve ređe prepoznaje.

Perović nije bio samo glumac. Bio je merilo. I svako ko je gledao njegov lik u "Leptirici" zna da se pred takvim merilom ne govori mnogo, već se ćuti.