HVALA GRAĐANIMA SRBIJE NA MOJIM ANTITIJELIMA! Miljenko Jergović se vakcinisao u Srbiji!

Književnik Miljenko Jergović još jedan je od građana regiona bivše Jugoslavije koji je odlučio da se vakciniše u Srbiji budući da mu u Hrvatskoj tako nešto još nije omogućeno. On se javno zahvalio građanima naše zemlje na sadašnjim i budućim antitelima u tekstu, koji bez intervencija, prenosimo u celosti

Početkom travnja 2021. čovjek mojih godina, rođen sam 1966, mogao se cijepiti na tri načina. 1. Kao član vladajuće ili opozicijske političke elite pri višim razinama vlasti. 2. Tako što bi nazivao svoju obiteljsku liječnicu, molio ju da ga nazove ako joj na kraju dana ostane cjepivo viška. 3. Preko veze. Prva dva načina nisu dolazila u obzir zato što sam ozbiljan čovjek i bavim se ozbiljnim poslom pisca, a ne bih ni da molim za ono s dna kazana. Pogotovu što mi se čini da bih na taj način nasjedao na savjest i na dušu svoje drage doktorice. Treći, pak, način također mi nije odgovarao. Najprije, ne poznajem nikoga tko je tako visoko pozicioniran da bi mi preko veze osigurao cjepivo. Ali, mnogo važnije od toga, ne bih s cijepljenjem preuzimao odgovornost za život, zdravlje i osjećaje nekog tko bi zbog mene ostao necijepljen. Takav sam neurotik da bih u svakom mrtvom s covidom-19 vidio svoju žrtvu. Osim toga, kako bih uopće sebi mogao objasniti potrebu da se cijepim preko veze?

Ali činjenica da se mogu cijepiti samo na ova tri načina, i da je sasvim izgledno da će tako ostati i nakon što Plenković i ministrica Brnjac, akobogda i inšalah, procijepe i turističke radnike, uključujući, nadam se, i dalmatinske galebove, džeparoše i lučke kurve, ako je koja još ostala da se bavi tim poslom do kojega, priznat ću, držim više nego do mnogih naših ministara i ministrica, odistinski me je ojadila. Zašto me je ojadilo to što se ne mogu cijepiti? Zato što svjesno pripadam kulturi cijepljenih. Zato što u cjepivo vjerujem na način na koji Capak i Markotićka vjeruju da je Bog stvarao svijet šest dana, a sedmi da se odmarao. Zato što je cijepljenje za mene higijensko, kulturno i humanitarno pitanje. Zato što ne želim biti bolestan i ne želim da ikome prenesem bolest. Jasno?

U Srbiji se otpočetka kampanje vakcinisanja, koja već treći mjesec prilično intenzivno traje, vakcinišu i stranci, rezidenti i nerezidenti. Otpočetka, naime, stvorena je, već na razini formulara, mogućnost za takvo što. Tu mogućnost iskoristili su mnogi moji poznanici, drugovi i prijatelji. Vedrana Rudan je visokomoralno postupila jer je svoj slučaj učinila javnim. Kada sam shvatio da se u Hrvatskoj ne mogu cijepiti, premda svakog mjeseca plaćam sve doprinose, uključujući i onaj za zdravstvo, i nakon što sam vidio da u Srbiji – jedinoj u Europi, a bit će i na svijetu – cijepe i migrante, te da su zašli i po romskim naseljima, pomislio sam da ni teoretski više ne postoji mogućnost da cjepivo kojim se ja u Srbiji cijepim nekome bude fatalno uskraćeno. Nisam inače toliko obziran ni principijelan, ali ovdje se, vjerujem, radi o pitanju čovjekova života.

Nisam se mogao prijaviti onako kako se prijavljuju stranci, preko elektronskog obrasca, anonimno. Ustvari, mogao sam, ali nisam htio. Naprosto zato što nisam jedan od tisuća hrvatskih, bosanskohercegovačkih, makedonskih, slovenskih građana koji će tiho, i mimo svake politike, iskoristiti pruženu im priliku da se cijepe. Ako to budem učinio, morat će biti javno. A da bi bilo javno, ne može ni u jednoj fazi biti anonimno. Kao što u Hrvatskoj nisam anoniman građanin, nisam to ni u Srbiji. Pa sam se išao cijepiti kao taj i taj, po zanimanju pisac, onaj čije se knjige i u toj zemlji po knjižarama uglavnom smještaju na police s domaćim autorima. Nikada se zbog toga nisam bunio. 

Dopušteno mi je, kao i svakom građaninu te zemlje, da biram cjepivo. Lijepa mogućnost izbora: čim mi je pružena, lako mi je od nje odustati. Ili sam, ipak, birao time što sam rekao da ne bih jedno od ponuđenih cjepiva. Neću reći koje, osim što ću reći da je proizvedeno u Europskoj Uniji. Dan prije dolaska u Beograd najavljen sam u Zavodu za biocide i medicinsku ekologiju (to je srpski Zavod Andrije Štampara, samo stariji), došao sam, bio je 1. april, dan šege, šale i zafrkancije, nije bilo nikakve gužve, cijepili su me u nekoj nevjerojatno ljubaznoj atmosferi kakvu zapravo nije moguće opisati i objasniti. Svi su se tu, u tom ustvari sivom i sumornom zavodskom krugu, ponašali kao u nekom filmu o Mary Poppins. Kao da dobrim raspoloženjem spašavaju svijet.

Svi moji beogradski prijatelji i poznanici, s kojima sam na različite načine ovih dana komunicirao, sretni su što je tako. Svi oni već su se, naravno, cijepili. Nitko u Srbiji nije digao glas, nije se pobunio protiv cijepljenja ljudi iz zemalja bivše Jugoslavije. Sigurno ima onih koji su protiv bilo kakve međusobne razmjene dobrote, ali zar je stvarno moguće da su takvi i protiv cijepljenja? Možda im je onda drago što smo cijepljeni i mi, skupa s većinom unutarnjih neprijatelja. Ne znam, ne mogu objasniti o čemu je riječ. Ali ovo je svakako povijesni događaj. Kod nas, gdje je suvremena povijest uglavnom oblik rafiniranog zlopamćenja, sve će biti učinjeno da bude zaboravljen. Ali na mene u zaboravljanju ne računajte. Pamtit ću, ne samo privatno. I da, naravno da sam zahvalan građanima Srbije koji su ovo učinili mogućim. Ali me doista zanima kome je u Srbiji na um palo da strancima omogući slobodno i besplatno cijepljenje, pod istim uvjetima kao i građanima Srbije.

U hrvatskim medijima tome se u pravilu pripisuju neki vrlo mutni, ustvari neobjašnjivi motivi Aleksandra Vučića i srpske vlade. Meni to, priznajem, nije lako shvatiti. Kakvog interesa bi netko imao od činjenja očiglednog dobra, ako se svako dobro u nas brzo zaboravlja, i još brže se predočava kao zlo. Ali dobro shvaćam nešto drugo: strategija vakcinisanja u Srbiji zapravo jedina je smislena i suvisla strategija imunizacije pred covidom-19. Bolest koja se prenosi od usta do usta i od nosa do nosa nije moguće zaustavljati podizanjem sjevernokorejskih zidova ili cijepljenjem povlaštenih elita. Moraju se cijepiti svi, uključujući i sve susjede, tojest komšije, a naročito one koji imaju običaj da navrate. Ono što se prenosi od usta do usta i od nosa do nosa nije impresionirano državnim granicama i putovnicama. Iskreno, nemam pojma je li upravo to shvatio netko u Srbiji, i je li se to u Srbiji provodi projekt nekoga ponešto inteligentnijeg epidemiologa, statističara, matematičara, kojemu je jasno nešto što je i meni, matematičkom kretenu, jasno, ali činjenica je da se u Srbiji s cjepivima postupa na jedini ispravan način. Umjesto da ih se zadržava i blokira, kao što se to čini u SAD-u, Velikoj Britaniji i dijelovima Europske Unije, u Srbiji je cijepi svatko tko bi mogao prenijeti zarazu. Kao što cijepljenje nije hir ni ludost nas vakcinalnih vjernika, tako cijepljenje ne može biti ni privilegij elite, kao što je to u Hrvatskoj početkom travnja 2021, ili državljanski privilegij kao u Bidenovom i Johnsonovom imperiju. Virus je poput revolucije: mutirat će tamo gdje ne bude cijepljenih, a onda ubijati i one koji su se na štetu sirotinje cijepili. Samo solidarnost štiti od onoga što se prenosi od usta do usta.

Hvala Srbiji na antitijelima. Mojim, i svih onih koje je cijepila, a s kojima dišem isti zrak.