AKO NAM NISU PRECI PATRIJARH GAVRILO I MITROPOLIT AMFILOHIJE JESU LI NAM ĐEDOVI BESKIČMENJACI?

Predsednik Pravoslavne crkvene opštine na Cetinju Rajko Radusinović napisao je potresnu kolumnu povodom predstojećeg ustoličenja mitropolita Joanikija na Cetinju, dajući istorijski osvrt kontinuitita pripadnosti Mitropolije crnogorsko-primorske Pećkoj Patrijaršiji

U tom kontekstu on je postavio pitanje:

„Jesu li nam đedovi bili beskičmenjaci ili ljudi? Ako naši mitropoliti nijesu Danilo Dajković i Amfilohije Radović - oni čije se ime pominjalo na svakom obredu iz vremena naših očeva i majki ( pred ono malo Crnogoraca što je išlo u crkvu, "primalo popa u kuću" i znalo "Očenaš"), - pa od koga potičemo mi današnji, da mi je znati?"

Tekst Radusinovića objavljenog na sajtu Mitropolije prenosimo u celosti:

"Mitropolija Cetinjska jedina je Svetosavska Episkoka stolica, koja je bez prekidanja do danas sačuvana, i kao takva zakonita prestonica i nasljednica Pećke Patrijaršije… " (iz govora predsjednika Vlade dr Lazara Tomanovića održanog u Crnogorskoj Narodnoj Skupštini 15. avgusta 1910. godine povodom uzdignuća Knjaževine Crne Gore u rang Kraljevine )

Sredinom 16. vijeka dolazi do obnove života i rada Pećke Patrijaršije ( privremeno zapustjele padom Smedereva i Srbije pod Turke sredinom 15. vijeka ). Glavni doprinos njenoj obnovi dali su patrijarsi iz kuće Sokolovića ( Makarije, Antonije, Gerasim i Savatije ), prethodno hercegovački mitropoliti i ktitori ( osnivači ) manastira Pive. I geografski, i etnografski i duhovno gledano - Piva i Sokolovići su sastavni dio kulturne baštine srpskog naroda ali i države Crne Gore. Te i takve sokolović(evs)ke hercegovačke mitropolije, neodvojivog dijela Pećke Patrijaršije, bio je vladika Sveti Vasilije Ostroški, slava mu i milost.

Mletački putopisac Marijan Bolica objavio je 1614.g. "Opis skadarskog sandžakata". U tom autentičnom spisu i važnom istorijskom izvoru, Bolica između ostalog opisuje i Cetinje s početka 17. vijeka, pa će tamo reći za mitropolita na Cetinju, kako on stoluje u Cetinjskom manastiru i kako je on "duhovni vladar svih stanovnika Crne Gore" koji "nad sobom priznaje samo vlast Pećkog Patrijarha". A za samog pećkog patrijarha, isti Bolica kaže da njegovnoj duhovnoj vlasti podliježu "sva Srbija, zatim Podgorica, Crna Gora i Župa. Među tim zemljama je i Kotor…". ( Pa je priča o "autokefalnosti" Crkve na Cetinju od vremena Crnojevića i nadalje - najblaže rečeno, neozbiljna. )

Sredinom 17.vijeka cetinjski mitropolit Visarion, nasljednik Mardarija Kornećanina, i savremenik Svetog Vasilija Ostroškog, u istorijskim spisima se pominje kao važan saradnik pećkog patrijarha Pajsija Janjevca ( onoga koji je zavladičio budućeg ostroškog Sveca ). Visarion je, po svemu sudeći, upravo u saradnji sa svojim patrijarhom, zaustavio širenje latinske unije na prostoru Crne Gore. Jedan od njegovih nasljednika, Ruvim Drugi Boljević, srpskog patrijarha Arsenija Čarnojevića smatra svojim patrijarhom, a očigledno je da je on, prije svoga zavladičenja radio na obnovi svetogorskog nemanjićkog manastira Hilandara. Isti takav odnos prema patrijarhu iz Peći imao je i Danilo Petrović, crnogorski vladika, kome nije bilo teško da ide u Ugarsku ( u Pečuj ) da potraži svoga patrijarha ( tada izbjeglog iz Peći pri velikoj seobi Srba ) koji će ga hirotonisati u arhijerejski čin, i koji će mu bukvalno dati blagoslov ( ovlaštenje ) da duhovno upravlja Crnom Gorom - o čemu postoji jasan i nedvosmislen dokument. Njegovog nasljednika Savu Petrovića, hirotonisao je, prilikom svoje redovne kanonske posjete Crnoj Gori - pećki patrijarh Mojsije Rajević 1719.g. Mitropolita Vasilija Petrovića je u Beogradu hirotonisao pećki patrijarh Atanasije. Slobodno se može reći da je Vasilije bio "desna ruka" ne samo mitropolitu Savi na Cetinju, nego i patrijarhu u Peći. Zbog toga je ponio titulu "egzarha pećkog trona". Sahranjen je u Sankt Peterburgu, grob do groba, sa posljednjim pećkim patrijarhom Vasilijem Brkićem Jovanovićem, onim koji je boraveći u Ostrogu, napisao ( i danas važeću ) službu Svetom Vasiliju Ostroškom.

Neposredno po ukinuću Pećke Patrijaršije 1766.g. guvernadur Radonjić, serdar Ivan Petrović i arhimandrit Petar Petrović ( kasniji Sveti Petar Cetinjski, slava mu i milost ) su na povratku iz Rusije došli u Beč 1779. godine. Ova crnogorska delegacija tražila je u Beču od Austrije pomoć, a austrijskom caru podnijela je tzv. "Pogodbe", koje su predstavljale neku vrstu crnogorsko-austrijskog sporazuma. Tačka 11. tih pogodbi glasi: "Želimo da mitropolit crnogorski zavisi od pećkog Patrijarha u Srbiji. Kada sadašnji mitropolit umre, pristajemo zasad da njegov nasljednik bude rukopoložen u Karlovcima, ali da uvijek bude izabran po starom običaju, tj, da ga biraju guvernadur, potčinjeni glavari i cio narod crnogorski; ali samo dotle dokle Turci vladaju, Srbijom, te ne možemo da ga slobodno pošaljemo u Peć."

Foto: Beta

Sličan primjer vezuje se za skup crnogorskih glavara iz jula 1804. godine na Cetinju. Oni su poslali poruku ruskom Svetom Sinodu i caru: "Po svoj prilici nije poznato Ruskom Sinodu, da je narod srpski pravoslavni imao svog patrijarha, kome su srpski arhijereji bili podvlasni sve do 1769. godine, a tada … Patrijarh serbski i svega Ilirika Vasilije Brkić, uklonivši se u naše krajeve od predstojajše mu pogibelji, pređe u Rusiju i u Petrogradu predstavi se, na kojem se i presjekla bitnost sloveno-srpskih Patrijarha, a stolica Pećke Patrijaršije i danas je upražnjena; po tome dakle naš mitropolit ostao je sam za sebe u ovdašnjoj Crkvi nezavisan ni od kakve vlasti… za ovaj čin izabrali smo njega, a da bude za arhijereja posvećen, ne bivši tako u Srbiji Patrijarha, poslali smo ga k pravoslavnom mitropolitu, koji ga je saborno sa drugim episkopima i posvetio i predao mu vrhovno pastirstvo nad nama". Dakle, Crnogorci su "nezavisni ni od kakve vlasti" crkvene, - sve dok je ( ili zato što je ) stolica Pećke Patrijaršije upražnjena.

Sto godina kasnije prilikom proslave 200-godišnjice dinastije Petrović-Njegoš, mitropolit Mitrofan Ban je održao besjedu okupljenom narodu u kojoj je pored ostalog rekao: "Ko se neće čuditi sudbini našega miloga srpskoga naroda! Naš srpski narod razvija se jednijem poletom do velike moći i carstva svojega; ali opet nenadno pade mu sva velikoljepna zgrada državna. Zemlja opušće, mnogi od naroda u tuđinu prediže; "poturči se plahi i lakomi", i "strah uhvati lava u kljusama." I tako veće ne bješe daleko, pa da se i pod Lovćenom ugasi i pošljednje kanđelo srpske samostalnosti. No Svemogući Bog, i njegova sveta milost ne dopusti to. Bog neka mu je slava i milost ne dade, da se pod Lovćenom utuli maleni, ali žarki plamen srpske borbe za svetu Pravoslavnu vjeru i narodnu slobodu." I zamislite, poslije ovakve besjede nijesu ga Cetinjani protjerali iz grada!

U ovom neprekinutom duhovnom raspoloženju mitropolita cetinjskih i njihovom sopstvenom doživljaju pripadnosti Pećkoj Patrijaršiji, ja vidim osnovni razlog što je crnogorsko pravoslavno sveštentsvo bez ikakvog otpora, - naprotiv, sa oduševljenjem - prihvatilo ujedinjenje Pećke Patrijaršije poslije Prvog svjetskog rata. Pa od tada, uostalom kao i prije 1766.g. mitropolite na Cetinju hirotonišu i ustoličavaju ( uvode u vladičanski tron ) patrijarsi iz Peći ( srpski patrijarsi ).

Uz najbolji trud, ne mogu da povežem elementarni smisao u konstrukciji po kojoj jedan vjerski obred ugrožava sekularnu državu, možda me ometa moja elektro-tehnička preciznost, ali - široko je polje demokratije i građanskih sloboda pa "sve može" po pitanju slobode misli i govora. Može i to da neki građani jednostavno neće da znaju ništa o temi za koju su spremni da "ginu". ( Podsjećaju me na fudbalske navijače koji bi da zapale stadion i potuku se sa navijačima protivničkog tima, a da pri tome ne znaju, niti ih zanima, sastav igrača one ekipe za koju navijaju. ) Ali jedno bi se morali dogovoriti: Da li vjerski obred ustoličenja mitropolita na Cetinju, u bilo čemu remeti bilo koji pozitivni propis naše zajedničke države? Ne. Da li ometanje i sprječavanje tog vjerskog obreda ( u mnogome sličnog onom koji se desio u kotorskoj katedrali Sv. Tripuna 27. aprila ove godine ) krši te iste propise? Da.

Ko u čuvanju crnogorske tradicije i odvojenosti vjerskog obreda od države - vidi nepravdu, taj, po meni griješi, ali zbilja ima pravo da digne svoj građanski glas i da sabere svoje istomišljenike u protest. Moji istomišljenici i ja, pa i neki koji su nas podržavali iz principa a ne iz ubjeđenja, prošle godine imali smo masovne šetnje koje nijesu ni travu nagazile. Smetalo nam je - ne nečija pripadnost, niti nečiji vokabular, nego - donošenje "zakona" koji je htio da pitanje crkvene svojine razmatra na jedan, a pitanja svojine drugih fizičkih i pravnih lica, na drugi način. Razumjeli su nas, i Evropa i ostali civilizovani svijet - i dobili smo bolji zakon. Danas neko priziva "blokade", "izdaju", "krv i suze"… ne zbog propisa i uređenja javnog života, nego zbog toga kako se neko zove i kojim putem ( u slobodnoj, građanskoj državi punoj puteva ) - ide.

Foto: In4s

E sad, ako npr. Gavrilo Dožić iz Morače i Varnava Rosić iz Pljevalja, predstojatelji SPC iz vremena kad su kršatvani i vjenčavani naši đedovi, i kad su sahranjivani naši prađedovi ( a oni nijesu tražili crkveni obred ni kod koga bez kod sveštenika ova dva patrijarha ) - ako oni nijesu naši patrijarsi, pa čiji smo mi onda? Jesu li nam đedovi bili beskičmenjaci ili ljudi? Ako naši mitropoliti nijesu Danilo Dajković i Amfilohije Radović - oni čije se ime pominjalo na svakom obredu iz vremena naših očeva i majki ( pred ono malo Crnogoraca što je išlo u crkvu, "primalo popa u kuću" i znalo "Očenaš"), - pa od koga potičemo mi današnji, da mi je znati? Ako su u pravu "komandanti" i samozvani istoričari Veljović i Mrdović, onda su Mitrofan Ban i Sveti Petar, onaj Radonjić i onaj Petrović pred bečkim dvorom 1779.g., oni Cetinjani od prije 400 godina iz mletačkih putopisa - sve su to izdajnici Crne Gore! Ili smo mi danas, u poduhvatu progona Pećke Patrijaršije iz Crne Gore - izdajnici onih po kojima se zovemo?