VLADIKA IRINEJ BULOVIĆ: POZNAJEM MILA IZ VREMENA ŽUTE GREDE KAD JE BIO VELIKOSRBIN, njegova epoha je zauvek prošla!

Episkop bački Irinej Bulović u svoj Božićnom intervjuu za Pečat dotakao se i Crne Gore i kazao da se narod Crne Gore duhovno probudio i iscijelio posle skoro osam decenija nasilja koje je trpeo od vlastodržaca, čiji cilj je bio da radikalno izmijene ili, tačnije, da ponište identitet srpskog naroda Crne Gore i da obezbože sve Crnogorce, i Srbe i nesrbe.

Ne veruje, kako navodi, da se išta loše može dogoditi u Crnoj Gori jer je tamo Pravoslavlje već odnijelo, hvala Bogu, istorijsku pobjedu nad državnim projektom stvaranja i nametanja morbidne montenegrinske sekte, stvorene registracijom u policijskoj stanici na Cetinju.

- I srpski narod u Crnoj Gori - u kojoj postoji jedinstveni fenomen da se dva rođena brata nacionalno različito izjašnjavaju, jedan kao Srbin, a drugi kao Crnogorac - doživljava svoju renesansu i svoj trijumfalni povratak na javnu scenu, što je već postalo i noćna i dnevna mora za novokomponovano „dukljanstvo" i „montenegrinstvo" - jasan je vladika.

Ipak je kako navodi i tužan fenomen Crne Gore da nekršteni ateista „generalisimus" Milo osniva „Crkvu", ali svoje unuče ne krštava u njoj - jer zna da njegova tvorevina nije nikakva Crkva - nego ga na krštenje nosi čak u Stambol, gdje, reda radi, pali svijeću, ali se ne osjenjuje znakom časnoga krsta, što je i dobro pošto krst njemu ništa i ne znači.

- Ali Milova epoha je zauvek prošla, po Božjoj i ljudskoj pravdi. Uzgred budi rečeno, ja Mila poznajem iz vremena Žute Grede, kad on nije bio Srbin nego velikosrbin. Kad je lagao sebe i druge, tada ili docnije, bilo bi dobro da sam saopšti javnosti, ali mislim da to neće učiniti - kazao je on.

Surovi inženjering se, nažalost, događao svuda, a ne samo u nekadašnjoj Srpskoj Sparti, kaže vladika Irinej i dodaje da je to bilo isto vrijeme dok smo mi Srbi - glasnije od svih, a možda i jedini, kao da su nam vezane i oči i uši - pjevali: „Od Vardara pa do Triglava, od Đerdapa pa do Jadrana…",

- Pošto je danas u Crnoj Gori nemalo onih koji tvrde da jesu ono što nisu i da nisu ono što jesu, iako su njihovi bliži ili dalji preci za to što su bili i glavu na panj stavljali, vidimo da je surovi inženjering, utemeljen na „pasjim grobljima" i na desetinama hiljada pobijenih, imao dosta uspjeha. „Strah životu kalja obraz često", govori Njegošev vladika Danilo. Naš patrijarh vrlo dobro razumije ljudske slabosti i strahove. Zato je, besjedeći u Podgorici pred desetinama hiljada vernika uoči ustoličenja novog mitropolita crnogorsko-primorskog, u bratski zagrljaj pozvao i onu našu braću koja nas ne priznaje za braću. Taj poziv patrijarh Porfirije često ponavlja i on stoji i danas - kazao je vladika Irinej.

A koliko je značajna patrijarhova odluka da on i mitropolit Joanikije ne podlegnu brutalnim pritiscima i opasnim prijetnjama(ali ni „dobronamjernim" sugestijama „prijatelja") da se Joanikijevo ustoličenje obavi u Podgorici, a ne u Cetinjskom manastiru, kakva je drevna praksa i odluka Sabora, od tog 5. septembra 2021. do danas često nas podsjećaju oni koji ne misle dobro ni srpskom narodu ni Srpskoj Crkvi, tvrdi vladika Irinej i dodaje da su se takvi oglašavali sa Cetinja i iz Podgorice, kao i iz beogradskog „kruga dvojke", zatim iz Sarajeva…

- Ali je, gle, ubjedljivo najviše bijesa i otrovne mržnje prema patrijarhu Porfiriju i mitropolitu Joanikiju, zbog njihove muževne odlučnosti, došlo iz Zagreba. Čak su, više od hrvatskih ratnih veterana i ekstremnih „katoličkih" intelektualaca, bijes pokazivali takozvani slobodoumni ljevičari. Da ne izostane, u jednom od svojih uobičajenih nesputanih izliva „hrišćanske ljubavi" prema srpskom narodu i Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi, o ustoličenju na Cetinju oglasio se i donedavni „korifej ekumenskog dijaloga Crkve u Hrvata", sisački biskup Vlado Košić. Biće da je neuspjeh namjere da se osujeti jedan uobičajeni crkveni čin, praktikovan ko zna koliko puta u istoriji, otkrio da je u hrvatskoj politici - lijevoj ili desnoj, svejedno - kada je riječ o Srbima kao narodu, o Srpskoj Crkvi i državi, teško pronaći razliku. Crnu Goru su do 5. septembra 2021. i jedni i drugi doživljavali kao hrvatsko „zadnje dvorište - kazao je vladik.

Ipak, sve, kako navodi, ima svoj kraj, pa i povijesni snovi o „Crvenoj Hrvatskoj do Valone".

- Posle svega, situacija u Crnoj Gori je kristalno jasna: ogromna većina naroda je uz Svetosavsku Crkvu. Naš narod, premda nije imao priliku da uči katihizis i da se vjerski obrazuje, bolje i od ponekog sveštenika razumije da cjelosno pripada Crkvi, bogočovječanskoj Zajednici slobodnih ličnosti, krštenih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Stoga je narod, kada je bila ugrožena crkvena imovina, znajući da je to istovremeno napad na nacionalni srpski identitet, a ne manje i na duhovni (pravoslavni) identitet onih Crnogoraca koji ne žele da se deklarišu kao Srbi, branio crkvenu imovinu odlučnije nego sopstvenu - jasan je vladika.

Nada se da će se proces stabilizacije prilika nastaviti.

- Dobar znak je potpisivanje Temeljnog ugovora između crnogorske države i Srpske Pravoslavne Crkve. Posle neslavne uloge epizodiste, bivšeg premijera Krivokapića, sledeći premijer Crne Gore Dritan Abazović zakonski je, uprkos prijetnjama, izjednačio većinsku Srpsku Pravoslavnu Crkvu sa drugim Crkvama i vjerskim zajednicama koje su već imale regulisan odnos sa državom. Od trenutka susreta i razgovora sa njim prilikom njegove posjete Patrijarhu srpskom smatram ga ne samo časnim čovjekom i odgovornim državnikom „staroga kova" nego i svojim prijateljem, zbog čega i ovom prilikom prizivam na njega blagoslov Božji (bekim ili, kako nekad naučih, „šnjeten bol"). Još je dosta posla ostalo, na primjer vraćanje vjerske nastave, ali vjerujem da će moja braća arhijereji Joanikije i Metodije u normalnijim društvenim okolnostima mnogo lakše nego do sada ostvarivati prava Crkve - kazao je vladika.