Rektor kao stečajni upravnik: Kako je najveći univerzitet Srbije svoj institucionalni autoritet počeo trošiti izvan svoje osnovne misije

Analizirajući drugI mandat političara Vladana Đokića, prof. dr Jahja Fehratović ukazuje na pad Beogradskog univerziteta na ARWU listi ispod 500. mesta, kao i na izostanak jasnih rezultata u aktiviranju univerzitetske imovine i unapređenju nauke.

Država opstaje na nekoliko temelja, među kojima je obrazovanje, možda, i najvažniji. Kruna obrazovnog sistema jeste univerzitet, a na prostoru Balkana njegov značaj odavno nadilazi granice države u kojoj djeluje. Beogradski univerzitet zato nije bilo kakva institucija. Kao najstariji i najveći univerzitet u Srbiji, decenijama je stvarao profesore, inženjere, ljekare, pravnike, naučnike i ljude koji su nosili razvoj ovog, ali i šireg ex-jugoslavenskog prostora. Njegov značaj zato nadilazi pitanje svakog pojedinačnog rektora. Upravo zbog toga odgovornost rektora mora biti veća, a ne manja. Kada institucija takve težine uđe u period problema ili stagnacije, ne može se živjeti od stare slave. Tradicija jeste kapital, ali kapital koji se ne obnavlja prije ili kasnije počinje da se troši.

Vladan Đokić preuzeo je funkciju rektora 2021. godine, nakon što je bio dekan Arhitektonskog fakulteta. Godine 2024. reizabran je za novi trogodišnji mandat kao jedini kandidat. To znači da nije riječ o čovjeku kojem je funkcija nametnuta izvana, niti o rektoru koji se može pozivati na nedostatak institucionalnog legitimiteta. Naprotiv, dobio je snažno povjerenje akademske zajednice i drugi mandat. Zato je pitanje njegovog učinka potpuno legitimno: šta je zatekao, šta je obećao i šta ostavlja iza sebe?

Ovo pitanje nije potrebno politički konstruisati. Đokić je sam ponudio kriterije prema kojima se njegov mandat može ocjenjivati. U programu za drugi mandat naveo je finansijsku sigurnost, unapređenje studija i studentskog standarda, aktiviranje univerzitetske imovine, razvoj naučnoistraživačke djelatnosti, međunarodnu saradnju, povećanje broja stranih studenata, unapređenje ljudskih resursa i društvenu odgovornost. Govorio je i o korištenju univerzitetskih nekretnina za stvaranje novih prihoda i podršku studentima i mladim istraživačima. Dakle, kriterij nije potrebno tražiti u njegovim političkim protivnicima. Kriterij je postavio sam Đokić. Sada treba pogledati bilans ostvarenog.

Tu treba biti precizan. Ne može se svaka promjena na međunarodnoj rang-listi pripisati jednom rektoru, kao što se ni svaki uspjeh Univerziteta ne može pripisati jednom čovjeku. Ali, rektor jeste odgovoran za razvojni pravac institucije, za prioritete koje postavlja i za stvaranje uslova u kojima nauka može napredovati. Zato je međunarodno rangiranje jedan od pokazatelja koji se ne smije ni pretvarati u presudu niti odbacivati kao nevažan podatak. Prema ARWU 2025, Beogradski univerzitet bio je u grupi 401–500 najboljih svjetskih univerziteta, dok je prema ARWU 2026. u grupi 501–600. To znači da je Univerzitet u posljednjem izdanju izašao iz prvih 500. To samo po sebi nije presuda, ali jeste signal.

Važno je pritom razumjeti šta ARWU uopše mjeri. Njegovi pokazatelji uključuju visokocitirane istraživače, radove u relevantnim međunarodnim časopisima indeksiranim u Web of Science, dobitnike Nobelovih nagrada i Fieldsovih medalja te naučni učinak po istraživaču. Što će reći, da ova lista prvenstveno govori o istraživačkoj snazi i međunarodnoj vidljivosti univerziteta. Upravo zato je za Beogradski univerzitet relevantna. Institucija koja želi biti vodeći naučni centar regiona mora imati ambiciju da svoju istraživačku poziciju unapređuje.

Beogradski univerzitet nije propao. To nije ni činjenica ni ozbiljna analiza. On i dalje ima ogromnu naučnu, ljudsku i institucionalnu vrijednost i ostaje jedan od najvažnijih univerziteta ovog dijela Evrope. Problem je u tome što institucija sa takvim potencijalom ne smije biti zadovoljna činjenicom da još uvijek ima veliku tradiciju i pristojan međunarodni položaj. Pitanje je da li se njegov potencijal dovoljno dobro pretvara u vrijednost.

Posebno važno pitanje predstavlja univerzitetska imovina. Đokić je u programu za drugi mandat najavio njenu „aktivaciju“, uključujući korištenje nepokretnosti za stvaranje prihoda i rješavanje stambenog pitanja mladih naučnika i profesora. Međutim, u javno dostupnim dokumentima koje smo mogli provjeriti nema jasnog zbirnog bilansa koji bi pokazao koliko je univerzitetske imovine u međuvremenu aktivirano, kakvi su prihodi po tom osnovu ostvareni i koliko je tih sredstava usmjereno u nauku, studentski standard i mlade istraživače. Zato ostaje otvoreno ključno pitanje: da li je najavljena „aktivacija nepokretnosti“ zaista postala razvojna politika Univerziteta ili je njen najveći dio ostao u domenu administrativnog upravljanja?

Postoji i pitanje odnosa rektorske funkcije prema politici. Nije sporno da profesor ima pravo na politički stav niti da student ima pravo na protest, kao ni da univerzitetska zajednica ima pravo govoriti o stanju društva. Akademska zajednica nije i ne treba biti izvan društva. Ali, postoji razlika između toga da pojedinac kao građanin govori o politici i toga da prvi čovjek Univerziteta svoj javni autoritet stavlja u politički prostor. Tu se otvara pitanje institucionalne odgovornosti.

Tokom studentskih blokada Đokić je kao rektor postao jedan od najvidljivijih predstavnika akademske podrške studentskom pokretu. 16. jula 2026. u intervjuu za Vreme potvrdio je da su ga studenti pitali da li bi želio biti na njihovoj izbornoj listi i da je na to pitanje odgovorio potvrdno. Na pitanje šta bi bilo sa njegovom funkcijom rektora ako bi postao poslanik, odgovorio je da bi se vidjelo da li će taj trenutak doći prije ili poslije završetka njegovog rektorskog mandata. Ova činjenica se ne može svesti samo na njegovu podršku studentskim zahtjevima. Aktuelni rektor najvećeg univerziteta u Srbiji javno je krenuo u izbornu politiku dok još obavlja funkciju rektora.

To može biti njegovo građansko pravo i ne treba ga predstavljati kao pravno utvrđenu zloupotrebu. Ali, pitanje treba postaviti na višem, institucionalnom nivou: može li čovjek istovremeno biti prvi predstavnik jedne od najvažnijih akademskih institucija u državi i potencijalni učesnik izborne utakmice, a da se autoritet funkcije potpuno odvoji od političkog angažmana? Da li rektorska funkcija treba biti mjesto iz kojeg se ulazi u izbornu politiku.

Đokić već nastupa na građanskim skupovima i javno govori o svom ulasku u poltičku utrku. Time se otvara pitanje da li je institucionalni autoritet Univerziteta počeo da se troši na stvari koje nisu njegova osnovna misija.

Tu dolazimo do metafore iz naslova. Rektor kao stečajni upravnik nije tvrdnja da je Beogradski univerzitet pravno ili finansijski u stečaju. To je metafora za model upravljanja u kojem se više troši naslijeđeni kapital nego što se stvara novi. Stečajni upravnik upravlja onim što je ostalo; razvojni rektor stvara ono što će ostati. Jedan raspoređuje ostatke prošlosti, drugi gradi budućnost. Ako se institucionalni autoritet troši na političku arenu, a razvojni ciljevi ostaju prvenstveno na nivou programa i obećanja, onda je legitimno pitati da li se institucijom upravlja da bi bila snažnija ili da bi se samo održala do kraja mandata.

Zato Đokićev mandat treba izvući iz političke buke i svesti ga na mjerljive rezultate. Koliko je unaprijeđena naučna produkcija? Koliko je povećana međunarodna saradnja? Koliko je novih velikih projekata ostvareno? Koliko je stranih studenata privučeno? Koliko je mladih istraživača dobilo bolje uslove? Šta je urađeno sa univerzitetskom imovinom? Koliko je Univerzitet danas snažniji nego što je bio 2021. godine? To su pitanja na koja rektor mora dati odgovor.

A put oporavka nije nikakva tajna. Nauku treba vratiti u središte univerzitetske politike: snažnije finansirati vrhunska istraživanja, privlačiti međunarodno priznate istraživače, stvarati uslove za povratak najboljih ljudi iz dijaspore i omogućiti mladim naučnicima da karijeru grade u Srbiji. Potrebno je modernizovati istraživačku infrastrukturu, profesionalizovati podršku međunarodnim projektima i snažnije koristiti evropske fondove. Univerzitet mora povećati međunarodnu vidljivost, razvijati programe na engleskom jeziku, privlačiti strane studente i istraživače i graditi partnerstva sa vodećim svjetskim univerzitetima. I konačno, mora se promijeniti kultura upravljanja: jasni kriteriji, transparentni konkursi, konkurencija za istraživačka sredstva i javni godišnji bilans rada.

Svaki rektor mora moći pokazati šta je tokom mandata povećao: kvalitet istraživanja, međunarodne projekte, citiranost, broj stranih studenata, istraživačku infrastrukturu i mogućnosti za mlade naučnike. Ne može se uspjeh rukovodstva mjeriti time koliko je neko dugo ostao na funkciji ili koliko je imao javnog utjecaja. Funkcija nije uspjeh. Uspjeh je ono što ostane nakon funkcije.

Zato ovo nije samo priča o Đokiću. On će biti bivši rektor, kao što su svi prije njega bili i kao što će svi poslije njega biti. Univerzitet mora ostati. Upravo zato kritika rektora nije napad na Univerzitet. Naprotiv, može biti pokušaj da se Univerzitet zaštiti od političkog trošenja njegovog autoriteta, od pogrešnih prioriteta i od upravljanja koje se zadovoljava održavanjem postojećeg umjesto stvaranjem novog. Treba sačuvati i ojačati Univerzitet.

Beogradski univerzitet nije institucija nad kojom treba lamentirati. On i dalje ima ljude, znanje, tradiciju, infrastrukturu i međunarodno prepoznatljive rezultate. Njegov problem je što se taj potencijal ne pretvara u novu vrijednost. Institucija takve veličine ne smije živjeti samo od onoga što je nekada bila. Mora stalno proizvoditi novu naučnu snagu, nove istraživače, nove projekte i novu međunarodnu vidljivost.

Đokić je dobio snažan mandat. Dobio je drugi mandat. Dobio je instituciju ogromnog ugleda. Sam je definisao prioritete prema kojima se njegov rad može ocjenjivati. Tokom njegovog mandata Univerzitet je ostao međunarodno relevantna institucija, ali je na ARWU 2026. ispao iz grupe prvih 500. Ove činjenice, zajedno sa pitanjem realizacije njegovih vlastitih programskih ciljeva, predstavljaju sasvim dovoljan razlog za ozbiljan javni bilans njegovog rukovođenja.

I zato pitanje više nije šta Đokić govori o Univerzitetu. Pitanje je šta će nakon Đokića ostati od Univerziteta. Stečajni upravnik upravlja onim što je ostalo. Rektor mora stvarati ono što će ostati. Beogradskom univerzitetu ne treba rukovodstvo koje će njegov višedecenijski autoritet potrošiti do kraja mandata. Treba mu rukovodstvo koje će taj autoritet pretvoriti u novu naučnu snagu, međunarodnu vidljivost i generaciju znanja. Jer kada oslabi univerzitet, oslabi društvo, to je i pitanje društva koje ga finansira, kojem služi i koje od njega očekuje da obrazuje ljude sposobne da tu budućnost nose.

prof. dr. Jahja Fehratović

BONUS VIDEO