Kako je od "Grada heroja" Cetinje postao grad strave i užasa

U krvavom piru Vuka Borilovića i Aca Martinovića u avgustu 2022. i januaru 2025. smrtno je stradalo 23-je nedužnih ljudi. Obojici monstruma je zajedničko da su ubijali uglavnom svoje rođake i komšije, uključujući i djecu. Kada su po zvaničnoj verziji satjerani u ćošak presudili sami sebi. Cetinje, nekada prestonica Srpske Sparte, u socijalističkoj Jugoslaviji proglašeno za „Grad heroj", za samo 18 godina crnogorske nezavisnosti postalo je grad strave i užasa - nadaleko poznat po masovnim ubistvima.

Crnogorska nezavisnost, za koju je glasalo na referendumu 21. maja 2006. glasalo 86,5% Cetinjana nije ovaj grad izvukla iz tranzicijske agonije, u koju upada nakon kolapsa SFRJ. Od Vardara pa do Triglava čuvena cetinjska preduzeća fabrik bijele tehnike „Obod", fabrikA obuće „Košuta", KartonažA, pa sve do prevoznika „Tare" i „Bojane" početkom 90-ih odlaze su u stečaj i oko 10.000 radnika ostaje bez egzistencije. Po prošlogodišnjem popisu na Cetinju živi 12.000 ljudi, 20% manje stanovnika nego u vrijeme referenduma, odnosno jedva polovina koliko je tamo živjelo u vrijeme SFRJ. Imajući u vidu da su glavni grad Podgorica i turistička prestonica Budva udaljeni na svega 30-ak kilometara, realan broj stanovnika Cetinja mogao bi da bude znatno manji, jer mnogi tamo rade a formalno se i dalje vode u rodnom gradu. Dakle, blizina Podgorice i Budve definitivno utiče da i stopa nezaposlenosti bude tek nešto više od državnog prosjeka, oko 17%. Koliko Cetinjana radi sezonski u budvanskom ugostiteljstvu najbolje možete vidjeti po masi koja ljeti od rane zore na izlazu iz grada stopira. 

Ako danas pitate prosječnog Cetinjanina ko je odgovoran za višedecenijsku agoniju grada, bijedu i nemaštinu koja su dodatno produbljene u nezavisnoj Crnoj Gori, vjerovatni odgovori koji ćete dobiti su kralj Aleksandar Karađorđević, Slobodan Milošević, ili Aleksandar Vučić. Za onog pravog dušmanina ovog grada i njegove privrede Mila Đukanovića većina će vam reći da je heroj i obnovitelj države. Kada je hrvatska fudbalska reprezentacija pobjeđivala na svjetskom prvenstvu Cetinje je bilo okićeno hrvatskim zastavama, a u septembru 2020. crkvenjak Nikola Popović pretučen je „širenja trobojke!". Danas ćete na javnim manifestacijama na Cetinju čuti pjesme ustaša Marka Perkovića-Tompsona i Miroslava Škora. Sa druge strane, ako neko proba da zapjeva recimo „Veseli se srpski rode" rizikuje da bude kamenovan kao djeca iz Nikšića u aprilu 2022.  Događaji iz septembra 2021. kada su barikadama i paljenjem guma pokušali da spriječe ustoličenje mitrololita crnogorsko-primorskog Joanikija su posebna priča. 

Desetak godina ranije na utakmici ženskoj košarkaškoj utakcimici Crna Gora - Srbija cetinjskom dvoranom „Lovćen" orilo se „Srbe na vrbe" i „Ubij zakolji da Srbin, ne postoji". Grafiti sa ovakvim porukama po Cetinju su pisani i ranije.   „Ubio sam ti Mitra (nadimak muža), neće on tebe pravit' Srpkinjom" - saopštio je 12. avgusta 2022. Vuk Borilović Sabini, udovici Milana Mitrovića. Ovaj zlikovac bio je inače lokalni funcioner i odbornički kandidat „Socijaldemokrata", vjernih slugu Mila Đukanovića, partije, koja je u poslednjem mandatu DPS-a imala predsjednika parlamenta i ministre zdravstva i obrazovanja. Danas i dalje neprocesuirani Milo Đukanović i ovi njegovi trabanti pozivaju na proteste kopirajući parole i „krvave ruke" sa protesta u Beogradu. 

Ja neću napisati da su Vuk Borilović i Aco Martinović „hodajuća metafora za Cetinje", da mi se „njegovi stanovnici gade", ili preporučiti čitaocima da „kao đavola zaobilaze tu balegu od grada". Upravo ovakve kvalifikacije prije ravno 20 godina za Herceg Novi upotrijebio je Andrej Nikolaidis, nakon što je Željko Pištinjat iz koristoljublja sjekirom iskasapio dvoje svoje komšija. Umjesto da za ovu bolesnu mržnju krivično odgovara Nikolaidis je prvo imenovan za savjetnika tadašnjeg predsjednika parlamenta Ranka Krivokapića, a 2022. dodijeljena mu je i Trinaestojulska nagrada. Da ironija bude kompleta, Nikoalidis je ovo najveće priznanje države Crne Gore primio iz ruku Hercegnovljanke Danijele Đurović, tadašnje predsjednice parlamenta.

Dakle, u Crnoj Gori mržnja prema Srbima nije samo nekažnjiva, već je uzimajući u obizir primjer Nikolaidisa i sličnih vidimo da predstavlja impuls za napredovanje u karijeri. Praktično nekažnjivo je do sada bilo i ilegalno posjedovanje oružja. Prije 20 godina prvi put sam otišao u Melburn. Odlično pamtim svoj prvi odlazak u tamošnju diskoteku. Sjećam se kako su na me zapanjeno gledali moji australijski prijatelji kada sam ih pitao zašto nas obezbjeđenje na ulazu ne pretresa. „Što bi nas pretresali?"- uzvratili su mi kontrapitanjem i ja pojašnjavam da kod nas u Srbiji i Crnoj Gori to rade zbog oružja, koje si obavezan da ostaviš na ulazu. „Pa ovdje toga nema, da ti nađu pištolj bio bi osuđen od 5 godina pa na više" - objasnili su mi gledajući me kao da sam pao sa Marsa. 

Drakonskim kaznama za nasilje stadioni u Engleskoj su od opasnih mjesta pretvoreni u fudbalska pozorišta. Ne sumnjam da bi slične rezultate u Crnoj Gori donijelo prepisivanje i primjena australijskih zakona o oružju. Dvadeset i tri nevine žrtve Vuka Borilovića i Aca Martinovića nas na to obavezuju. Naravno ne treba zanemariti ni neophodnost sankcionisanja govora mržnje, krivično, prekršajno, odnosno postići društveni konsenzus da huškači i trovači budu stavljeni na margine, a ne da se kite visokim držvnim funkcijama i nagradama.