RASPAD BIH?! Tekst Dževada Gajilaševića koji ne smete propustiti: Vehabijski mrak i jačanje islamskog fašizma!

Direktor Centra za humanitarno pravo i borbu protiv terorizma BiH Dževad Galijašević objavio je kolumnu koja, sada kada je donošenje Rezolucije o Srebrenici koju forsiraju Zapadne zemlje u epicentru političkih dešavanja, mnogo toga objašnjava.

Kolumnu prenosimo u celosti.

- Bošnjačka politika je prihvatila od Zapadnih država nauk, po kome su svi ugovori, privremeni do „druge prilike" i potpuno neobavezujući

- Jedna loša, osmanska tradicija islamskog učenja i prakse, uz neartikulisan istorijski i nacionalni identitet, našla je za sebe mjesto i izabrala ulogu, u krilu ekstremnih ideologija islamizma i zapada 

- Od Maoče do Zenice, Sarajeva i Mostara, vehabije su „na gotovs"

- Tako se u Bosni razvija, osnažuje i širi „Islamski fašizam

MILIONSKE, LJUDSKE ŽRTVE ISLAMIZMA I NACIZMA

Taj pojam u formi definicije, osmislio je drugi, vrlo poznat i još više progonjen autor, Hamed Abdel Samad - muslimana rođen u Egiptu, čiji je otac bio hodža. "Islamski fašizam", je njegova knjiga koja predstavlja lično i teorijsko razračunavanje s radikalnim islamom - islamizmom. Hamed danas, nije samo egipatski autor već i Njemaački - jer se u tu zemlju sklonio prije 15.godina i u kojoj je pod stalnom policijskom zaštitom. Knjiga, „Islamski fašizam"  je jedan polemički spis alki jei prava objava rata muslimanskim tvrdolinijašima.

Protiv pobornika političkog islama autor iznosi argumente svojom religijsko-političkom i istorijskomom analizom tvrdeći da Islam ima fašisoidne karakteristike, te da istorija za to pruža dovoljno dokaza.

Abdel-Samad, prilično hrabro, obznanio je svoju tezu o jedinstvu islamizma i fašizma, 2013. godine u Kairu, predstavljajući knjigu, nakon čega su egipatske vjerske vođe izdale fetvu kojom se taj autor osuđuje na smrt. Jedan profesor sa Univerzitetata Al-Azhar i jedan vođa terorističke mreže Džama Islamija, pred televizijskim kamerama su javno zatražili njegovu smrt. 

Foto: Printskrin

 

Iako svjestan činjenice da je Islam odavno, još od osmanskog doba, postao vlasništvo polupismenih ekstremista i nedoučenih hodža, da je odbacio učenost i pismenost zatvorivši svaku vrstu rasprave o ekstremizmu u svojim redovima, protjerao nauku i zabranio dijalog. 

Ko je razumio smisao onog što se kolokvijalno zove „evropski islam" biće uvjeren, da je autor pisao o paradigmi Bosne i bosanskog islama, U namjeri da, ukratko pojasni svoj stav Abdel Samad kaže: "Uspoređujem fašizam s islamizmom - ideološki, organizacijski i politički. Obe ideologije utiru put nasilju. Obe svijet dijele u vjernike i nevjernike, na prijatelje i neprijatelje. Nijedna nema obzira u akcijama koje poduzima da uništi protivnika, a obe ideologije su antisemitske. Obe polaze od toga da je njihova vlastita zajednica ona 'izabrana', da imaju pravo vladati svijetom. I obe proizilaze iz poraza i poniženja," .

Razoružavajućom direktnošću Abdel-Samad uspoređuje fašističke režime Njemačke i Italije 20. stoljeća s islamski orijentisanim vladama i islamističkim skupinama od danas: „Rječ je o borbi protiv modernog doba- odbacivanju prosvjećivanja i mržnji prema Židovima? Svakako i veličanja vojske; autoriteta umjesto slobode; zajednice protiv osobe. Iako ne poistovjećuje cjeli islam sa fašizmom, on upućuje na očite paralele - pri nastanku, razvoju i ratnički divljim, posljedicama.

- Mnogi ljudi kažu da je fašizam odgovoran za smrt šest milijuna Židova. Mjerilo za fašizam ne smije biti šest milijuna mrtvih. Kad zbrojite sve žrtve islamista, također se dođe do milionskog broja. Žrtve alžirskog građanskog rata, kojega su raspirili islamisti, žrtve u Libiji i Iraku uz žrtve rata u Siriji, Sudanu, Somaliji, Jemenu. Tu su i  žrtve terorističkih napada, njih više od 40.000, u proteklih 20 godina - sa stotinama hiljada mrtvih, većinom muslimana - što je brojka od skoro šest miliona ubijenih - ustvrdiće ovaj progonjeni egipćanin. 

Foto: Shutterstock

 

Zaključak koji se nužno nameće jeste da Islamizam možda i nema istu mašineriju ubijanja kao što je to imao nacionalsocijalizam, ali bez sumnje ima iste poglede i iste ciljeve."
I tako nas je autor bacio na Balkan, osvjetljavajući fenomen, upro je prstom u žrtve ratova devedesetih, stvarne žrtve islamskog fanatizma, Alije Izetbegovića, zbog njegovih planova izgradnje islamskog društva i potpunog osvajanja vlasti, koja mora biti islamska.Upravo, susret „traljavog" i siromašnog učenja u BiH i na Kosovu, izgradivši  posebnost Bošnjaka i Šiptara na temelju ideologije islamskog fašizma.

Ko pogleda nastupe islamističkih klovnova tačnije nemoralnih pijandura i baraba poput Zukana Heleza i vidi vjersku mržnju dva kvazi muslimana: Zlatka Lagumdžije i Denisa Bećirovića u Ujedinjenim nacijama, razumijeće o čemu to govori Abdel Samad.

Da Srbi i Hrvati nemaju ništa važno a zajedničko sa takvim muslimanima i Bošnjacima i da je zajednički život u jednoj državi,nemoguć, ubistven, idiotski naum potvrđuje slika iz Banjaluke, od četvrtka osamnaestog aprila 2024.godine. Održan je veličanstven skup podrške Republici Srpskoj i zvaničnoj državotvornoj politici koalicije političkih stranaka okupljenih oko Saveza Nezavisnih Socijal-Demokrata i Predsjednika Republike Milorada Dodika. Ovaj skup, kome se obratila i Predsjednica Skupštine Republike Srbije, nosio je naziv „Srpska te zove". Dostojanstveno, odlučno, u jasnom patriotskom tonu, ovaj skup predstavlja posljednju poruku jednoj propaloj državi i neodgovornoj, poltronskoj politici sarajevskih „NATO aga" i „NATO begova", muslimanske, bošnjačke politike. 

Zato danas nije lako a nije ni časno, biti pripadnikom bošnjačke narodne zajednice. koja je svoju hrabrost i patriotizam potrošila sa jednom generacijom u ratu devedesetih pa danas manifestuje prema komšijama radikalizam a prema zapadnim gazdama slugansku svjest. Ova generacija Bošnjaka na vlasti, nije kadra ni ratovati a ni dogovarati se. Ta turobna istina o civilizacijskoj stranputici jednog kulturnog obrasca i izraza, otkriva kraj iluzije, čiji su dio bili i Bošnjaci, koji danas, ne predstavljaju ništa bitno jer znaju, samo služiti vehabijsku ološ iz Saudijske Arabije i zapadne gazde; američke kauboje, britanske mutikaše i naci-bubašvabe.

„ŠEJTAN DŽAMIJA" ŠIRI VEHABIJSKI MRAK NAD BIH 

Danšnje političke elite kod Bošnjaka dovele su do toga da Sarajevo predstavlja kulturnu i istorijsku periferiju - civilizacijskog bolesnika koji svoju duhovnu nakaznost prikriva lažnom brigom za državu koju brutalno razbija više od tri decenije. Bez poznatih naučnika,sportista, umjetnika i književnika, bez ičega vrijednog što bi artikulisalo ili simbolizovalo, ova duhovna kasaba, predstavlja jedinstvenu ostavštinu osmanske tiranije, kvazi-imperijalnog austro-ugarskog identiteta, komunističke bahatosti i bezbožništva te vehabijske „avangarde", zbog koje svi trebaju da šute i umru šuteći. <naročito o fabrici ekstremizma i vehabijskog terora, velikoj „Šejtan džamiji", poznatoj pod imenom „Džamija Kralj Fahd".

Ta sramota od džamije koja je u vlasništvu defektnog para-militarnog porodičnog klana „Ibn Saud", poznatih genocidnih razbojnika koji brutalno ubijaju muslimane Jemena, koji štite Izrael u momentu dok vrši genocid unad palestincima Gaze i napada muslimanske zemlje: Siriju i Iran. Može li takvo razbojničko gnjezdo i nemoralna vladarska porodica, na bilo kom mjestu napraviti džamiju u kojoj će Bog čuti molitvu vjernika i odazvati se. Ova džamija pripada šejtanu Ibn Saudu a ne Islamu i treba je zatvoriti i zabraniti joj rad. Što i nije tako lako, jer je „šejtan džamija", pravo ogledalo „jada od grada".

Ova fabrika ekstremizma, pod krovom pogane vehabijske  džamije, otrovala je mnoge osobe, koje su povezane s vehabijskim pokretom i ideologijom, skrenuli su pažnju na sebe vojnom vježbom gađanja iz automatskog oružija na vojnom poligonu Oružanih snaga BiH, kod Mostara. Istragu je otvorilo više bezbjednosnih agencija. U kasarni Oružanih snaga Miralem Jugo, Livač kraj Mostara postoji strelište gdje većinom policijske agencije i specijalni timovi uz odobrenja Ministarstva obrane BiH, vježbaju streljačke sposobnosti gađanja. 

Dozvolu od ministra odbrane, Zukana Heleza, za izvođenje vježbi s bojevom municijom dobio je i Klub za praktično streljaštvo Velež, koji se 16. februara prijavio na vježbe, ali se ispostavilo, da su pojedini članovi koji su tada pristupili vježbama prave vehabije. Neslužbeno, istraga je do sada utvrdila da su u ovoj grupi, tj. vojnoj formaciji, bile i osobe, koje su u BiH boravile na kraćem proputovanju a među njima, i četiri maloljetne ženske osobe. Među njima je bilo više pripadnika radikalnih vehabijskih paradžemata. Neki su u BiH došli iz Danske, dio njih se, već vratio u Dansku ali među osobama koje su došle na spomenuti trening bilo je su maloljetnika i žena. Nakon što su se prijavili u vojni kompleks, propušteni su i otpraćeni do strelišta gdje su izvodili taktičke vježbe i pucanje iz vatrenog oružja. Jedan pripadnik Oružanih snaga BiH, je prijavio nadležnima grupu koja je vježbala te je pokrenuta istraga u Oružanim snagama te  su obaviješteni i MUP  Hercegovačko-neretvanskog kantona, Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA), kao i Obavještajno bezbjednosna agencija (OBA-OSA). O svemu je upoznat i EUFOR u BiH. 

Utvrđeno je kako dio osoba ima prebivalište, tj. stalno mjesto boravka u Danskoj, a u Mostar su došli vježbati pucanje iz vatrenog oružja u sklopu Kluba za praktično streljaštvo i nisu se prijavili kao stranci jer su imali i lične dokumente BiH. 

Foto: printscreen

 

Zabrinutost izaziva činjenica da, su taj dan, na vježbe došle i dvije osobe iz Francuske koje nemaju vezu s BiH, ali, koji, baš kao nekada UNPROFOR pod kontrolom francuskih generala Žanvijea i Moriona organizujuju i usmjeravaju islamiste. Devedesetih, su tako, francuski vojnici ubacili čitave terorističke grupe, među kojim i Grupu iz Rubea, pod kontrolom legionara Lionella Dumonta i  Cristophera Casea. 

Lažni mudžahedini su, na krvavom bosanskom ratištu, kao koljači Srba i Hrvata, postali Abu Hamza i Abu Velid. I tada se vlast Alije Izetbegovića pravila mutavom kao što se danas stigli nemušti i konfuzni odgovori iz svih zvaničnih struktura u BiH. Ipak su vehabije neodvojivi od vjerskog i kulturnog identiteta bošnjaka a koji se, kao geopolitički instrument, više od tri decenije razvija i organizuje u BiH. 

Almin Čano predsjednik kluba za praktično streljaštvo Velež je rekao da o osobama povezanim s vehabizmom nema informacija:  

''Ja, ne znam ništa o tom. Mi koristimo strelište Miralem Jugo a vojska nas je sada zamolila, da ne dolazimo dok ne riješe neke svoje unutrašnje stvari - način ulaska i to je to'',            

Ipak, iz Ministarstva unutrašnjih poslova Hercegovačko-neretvanskog kantona ističu da Klub za praktično streljaštvo Velež, još uvijek nema odobrenje za rad strelišta i odobrenje da mogu raditi obuke za osposobljavanje za rukovanje vatrenim oružjem. Na sve to Čano kaže: „Trenutno smo u toj fazi da ne možemo to raditi dok, ne budemo imali svoje privatno strelište, onda možemo vršiti obuku za lovce, za ljude koji žele kupiti oružje i tako. To smo planirali, ali dok ne budemo imali svoje strelište ne možemo'', a zatim dodao: „''Za sada su ovo samo vježbe, ljudi dođu sa svojim oružjem i tako''. 

Eto tako izgledaju vojnici te krute, prljave i autentične ideologije koji su davno dobili naziv kasabalije a neki su ih zvali i balije. Slinavci. Hermeneutika smisla, teleologija duha, emancipacija čovječanstva, kao temeljni metanarativi moderne i njenog novovjekovnog utopijskog logocentrizma i scijentizma, te uvjerenja da će čovjek, konačno, sa svojim humanističkim potencijalima realizovati u 21 vijeku društvo potpune slobode, za Bosnu kao simbola, predstavljali su maglu i nerazumljive pojmove čiste društvene fantazije. Vjekovi proživljeni u ropstvu i  planetarno razočarenje u porazima dva svjetska rata, pokazali su da istorija, na svaki mogući način demantuje pobjedničku utopiju i obećanja lokalnih lidera.

Na taj način, i danas, u ime vjere, politike, istorije i identiteta, još uvijek funkcioniše ta ideja uskogrudno shvaćenog prostora i njegovog interesa; neshvaćenog vlastitog i tuđeg identiteta; smisla i suštine društvenih odnosa koje, kao sliku vlastitog poraza i nemoći biji bojama žrtve pokazuje cjelom svijetu i ponosno predstavlja u Ujedinjenim nacijama, napadajući na vlastiute komšije i istorijske srodnike.

Pitanje je: Može li uopšte Bosna i Hercegovina biti bolja - može li se reformisati tako da se vrati na fabričke postavke odnosno „Dejtonski sporazum", ili joj je, sa hantinmgtonskim civilizacijskim sukobima i razlikama suđeno da nestane zauvijek, i da je niko ne žali, poslije?!.