"Rani sina‚ pak šalji na vojsku Srbija se umirit ne može!" Ove stihove svi znaju, A POSVEĆENI SU DANAŠNJEM DANU

Jedna od najznačajnijih srpskih pobeda u Prvom srpskom ustanku je čuveni Boj na Mišaru koji se odigrao 13. avgusta 1806. godine. Ustanički vođa Karađorđe dočekao je Turke na uzvišenju kod sela Mišar nedaleko od Šapca. Raspolagao sa 7.000 pešaka i 2.000 konjanika, dok je Turaka bilo više od 40.000

Napadu neuporedivo brojnijih Turaka Srbi su uspešno su odolevali, da bi na kraju usledio napad srpske konjice, pod vođstvom Pop-Luke Lazarevića i Prote Mateje Nenadovića, kada su Turci potučeni do nogu.

Veliki ratni plen sablja Kulin-kapetana

Ustanici su došli do velikog ratnog plena: velike količine oružja, municije, konja i novca, a Miloš Stojićević Pocerac je zaplenio najveći ratni trofej tog vremena – sablju Kulin-kapetana na kojoj su bili ispisani berati Kulinove familije.

Pesmu "Boj na Mišar" kao i većinu pesama iz ciklusa oslobođenja Srbije i Crne gore stvorio je srpski guslar Filip Višnjić, koji je iako je bio slep posećivao rovove srpskih ustanika tokom Prvog srpskog ustanaka i uz zvuke gusala im podizao  moral i želju za borbom.

U pesmi Boj na Mišaru o konačnom ishodu i posledicama bitke saznajemo iz razgovora žene turskog vojskovođe Kulin-kapetana i dva crna gavrana koji su joj lično doneli vesti sa Mišara.

Foto: wikipedia

 

Ovim stihovima poslata je poruka da srpski otpor neće prestati, da je narod spreman da se bori za slobodu bez obzira na žrtve koje mora da podnese.

Filip Višnjić je uspeo da veoma verno dočara bitku, jer je o njoj slušao od neposrednih očevidaca, meštana sela Bosut. 

Boj na Mišaru

Polećela dva vrana gavrana
sa Mišara‚ polja širokoga‚
a od Šapca‚ grada bijeloga‚
krvavijeh kljuna do očiju
i krvavih nogu do koljena‚
Prelećeše svu bogatu Mačvu‚
valovitu Drinu prebrodiše‚
i čestitu Bosnu prejezdiše‚
te padoše na krajinu ljutu‚
baš u Vakup‚ prokletu palanku‚
a na kulu Kulin–kapetana;
kako pa'še‚ oba zagraktaše.
Tu izlazi kada Kulinova‚
izlazila‚ te je govorila:
"Ja dva vrana‚ dva po Bogu brata‚
jeste l' skoro od donje krajine‚
od Mišara‚ polja širokoga‚
a od Šapca‚ grada bijeloga?
Jeste l' vid'li mlogu tursku vojsku
oko Šapca grada bijeloga‚
i u vojsci turske poglavice?
Jeste l' vid'li moga gospodara‚
gospodara Kulin–kapetana‚
koj' je glava nad sto hiljad' vojske‚
i koji se caru zarekao
da ć' Srbiju zemlju umiriti
i od raje pokupit harače;
da će Crnog Đorđa u'vatiti‚
i živa ga caru opremiti;
i da ć' isjeć srpske poglavice‚
koj' su kavgu najpre zametnuli?
Je li Đorđa caru opravio,
Je l' Jakova na kolac nabio,
Je li Luku živa ogulio,
Je l' Cincara na vatri ispekô,
Je l' Čupića sabljom posjekao,
Je l' Miloša s konjma istrgao -
Je l' Srbiju zemlju umirio?
Ide li mi Kulin–kapetane,
Vodi l' vojsku od Bosne ponosne,
Ide li mi‚ hoće l' skoro doći?
Ne goni li mačvanskijeh krava,
Ne vodi li srpskijeh robinja‚
koje bi me vjerno poslužile?
Kaž'te meni kad će Kulin doći,
Kad će doći‚ da se njemu nadam?"
Al' besjede dvije 'tice vrane:
"0j‚ gospođo‚ Kulinova ljubo‚
radi bismo dobre kazat glase‚
ne možemo‚ već kakono jeste‚
Mi smo skoro od donje krajine‚
a od Šapca‚ grada bijeloga‚
sa Mišara‚ polja širokoga‚
Viđeli smo mlogu tursku vojsku
oko Šapca‚ grada bijeloga‚
i u vojsci turske poglavice‚
i vid'li smo tvoga gospodara‚
gospodara Kulin–kapetana‚
i vid'li smo Crnoga Đorđija
u Mišaru‚ polju širokome;
U Đorđija petn'est hiljad' Srba‚
a u tvoga Kulin–kapetana‚
u njeg' bješe sto hiljad' Turaka;
Tu smo bili‚ očima gledali‚
kad se dvije udariše vojske
u Mišaru‚ polju širokome‚
jedno srpska‚ a drugo je turska;
pred turskom je Kulin–kapetane‚
a pred srpskom Petroviću Đorđe.
Srpska vojska tursku nadvladala;
Pogibe ti Kulin–kapetane‚
pogubi ga Petroviću Đorđe‚
S njim pogibe trides't hiljad' Turak';
izgiboše turske poglavice‚
po izboru bolji od boljega,
od čestite Bosne kamenite.
Niti ide Kulin–kapetane‚
niti ide‚ niti će ti doći‚
nit' 'se nadaj niti ga pogledaj‚
Rani sina‚ pak šalji na vojsku
Srbija se umirit ne može!"
Kad to žaču Kulinova kada,
ona ciknu kako ljuta guja,
pa kaduna 'vako govorila:
"Jao vrani, da zla moga glasa!
Još mi kaž'te, dva po Bogu brata:
kad ste bili, očima gledali,
znadeše li još kog po imenu
poglavara koj' je poginuo
od čestite Bosne kamenite?"
Govore joj dvije tice vrane:
"Znamo svakog, gospo Kulinova,
svakog znamo, i kazat hoćemo
poglavara svakog po imenu
i ko ih je, kado, pogubio.
Pogibe ti Mehmed kapetane
od Zvornika, grada bijeloga
pogubi ga Miloš od Pocerja;
pak pogibe paša Sinan-paša
iz Goražda, sa Hercegovine,
pogubi ga Lazarević Luko;
pogibe ti mula Sarajlija,
pogubi ga Čupić kod Drenovca;
pogibe ti Asan Beširević
u Kutogu, lugu zelenome,
pogubi ga pope Smiljaniću;
pogibe ti derventski kapetan,
pogubi ga Valjevac Jakove,
na Dobravi ods'ječe mu glavu...