DRAGOSLAV BOKAN: O kobnoj politizaciji i ideologizaciji srpskog naroda!

Definitivno je srbofobni komunizam ostao i te kako živ u delu našeg naroda, pa se pokazuje, uvek iznova, na najneočekivanije načine!

 

Jedna od suštinskih karakteristika tog još uvek nepobeđenog "marksističkog pogleda na svet" je - totalna ideologizacija svega što se događa, sa stalnim podizanjem tenzije proistekle iz same prirode ovog demagoškog postupka.

Tako se i priča o "Kosovskom zavetu" lukavo, politikantski zloupotrebljava i, nažalost, ona postaje poluga rušenja onog još preostalog realnog (državnog) otpora stalnim napadima sa Zapada. Izdaja, a u ime "suprotstavljanja izdaji"!

Ovaj jezivi rezultat i proističe iz tipično marsističke totalne ideologizacije (koju stalno gledamo na uličnim i studentskim protestima, od 1968. pa do danas).

Uzimaju se važne reči - poput "nepravde", "izdaje", "korupcije"... - i zlobno lepe isključivo onome ko vam smeta u pokušaju da uličnom silom dođete na vlast.

Pa vam se može desiti da na lažnu i nepostojeću "izdaju" krenete zajedno sa pravim i nesumnjivim izdajnicima. Da protiv svoje Crkve besno nasrnete sa čudnom mešavinom "demokratskih" i građanističkih ateista i kostimiranih jeretika (već "odlučenih" i izbačenih iz SPC).

Da jurnete sa sve "dobrim namerama" pravo u provaliju i neizbežni pakao na kraju tog (spolja privlačnog) bespuća.

A pokazalo se da je tipično marksističko svođenje svega samo i jedino na politiku, žilavo izdržalo test vremena i preživelo u najneočekivanijim konkretnim oblicima. Da su se marksističke forme kobnog izobličenja realnosti - primile i u delikatnom, tajnovitom žanru "mističnog patriotizma (sa sve zavetnom svešću)"! I da sve isto onako opasno i otrovno deluje kao i u (spolja navodno suprotnoj) formi otvoreno srbofobnog ideološkog ludila iz 1945. godine.

Ulica je opet nestrpljivo preuzela sa prezirom odbačene ingerencije suda i Parlamenta, zakona i same mogućnosti nekakvog dijaloga.

Na delu vidimo kako radikalno suprotstavljeni sadržaji imaju istu rezultantu i praktično identični zaključak u različitim vremenima i situacijama. Sa sve idejom "vešanja (protivnika) na Terazijama".
Naravno bez suđenja, "po kratkom postupku". Baš kao u danima uličnog oduševljenja ostrašćene mase od pre 78 godina.

Različiti su povici, slogani i zastave, ali je mržnja i neprihvatanje ma kakvog razgovora (i argumenta druge strane) - ista!

Pravi i potencijalni egzekutori su psihološki identični (kao blizanci), pa bi ih neko ko ne zna srpski jezik sigurno pomešao, ne shvatajući navodne "bitne razlike" u njihovim stavovima i krajnjim ciljevima.

Suština im je u preterivanju svih vrsta i svođenju čitavog života na politiku, u javnom vređanju protivnika (kome se poriču osnovna ljudska prava) i u njegovoj obaveznoj demonizaciji (nekada: rečima "reakcija" i "fašizam", a danas: pojmovima "krezubih sendvičara" i "plaćenih botova").

I u titoističkom, kao i u ovom novokomponovano "srbskom" slučaju - "protivnik" i "neistomišljenik" izrastaju u ideološkog "narodnog neprijatelja", koga treba ubiti (prekim sudom i bez prava na advokata) i satrti sa zemljom, da ne postoji.

Pa se onda paradoksalno spajaju vatreni revolucionarni nastupi iz onog i ovog vremena, sa obaveznim deranjem i javno obznanjenom mržnjom.

Samo što se onda vrištalo: "Smrt fašizmu, sloboda narodu!", a sad: "Vešaćemo vas sve!".
Ima tu, priznajem, i poneke razlike - nekada su "pravednici" preferirali streljanje, dok je sada više u modi vešanje.

A i retorika je sagrađena od sasvim drugačijih reči i pojmova, ali sa istim tonom i podjednako STRAŠNIM REZULTATOM po Srbiju i naš narod.

Stanje povišene svesti, uvek u večnoj groznici i obaveznom urlanju po ulicama, već na prvi pogled otkriva ovu glupičastu marksističku konstantu neobaziranja na istinu, realnost i stvarnu korist po srpski narod.

Svaka diplomatska strategija se, po ovom neumrlom modelu, odmah gleda kao navodna "kolaboracija" i "izdajnička saradnja sa neprijateljem", sa obaveznom ("i zasluženom") smrtnom kaznom i, naravno, trenutnim gubitkom svih građanskih (i ljudskih) prava.

Nekada se to zvalo "narodnom pravdom" (sve su ovakve presude počinjale zaklinjanjem: "U ime naroda!"), a danas se to nešto malo izmenilo, i to isključivo na spoljnem planu.

U redovima pete kolone se ovaj postupak naziva "lustracijom", dok ovdašnja šesta kolona bira nešto grublje i očiglednije preteće reči...

Za one koji ne razumeju ovaj moj antimarksistički pojmovnik: "petokolonaši" mrze i svoj srpski narod i našu državu; dok "šestokolonaši" (korisni idioti naših ujedinjenih neprijatelja) najčešće vole svoj narod, ali, u isto vreme, iskreno i strasno mrze srpsku državu!

I 1945. godine, i danas - sve postaje suva politika, bez prava na odbranu i uvažavanja makar i najmanjeg postotka onog što govori "omrznuti neprijatelj" (u oba slučaja: "izdajnik" i navodni "sluga Londona").

Čudne su i strašne koincidencije proizašle iz onih nekadašnjih realno-krvavih, kao i sadašnjih (još uvek) potencijalno-krvavih dana večne marksističke zloupotrebe postradalog i međusobno zavađenog srpskog naroda!

P. S.

A najluđe je kad se ovi prerušeni marksisti dohvate Crkve i onda nju pokušaju da upletu u čitavu stvar, potapajući je u "mutnu Maricu" ideološke politizacije.

Nekada su nalazili sveštenike revolucionare i komuniste (poput ministara u Titovoj vladi, Vlade Zečevića i Milana Smiljanića), a danas se za tu ulogu svakodnevno (po društvenim mrežama i jutjub kanalima) sami nude razni ovovekovni "buntovnici u mantijama", ridikuli i oriđinali svih vrsta.

Pa onda udaraju po svom patrijarhu, crkvenom Sinodu i Saboru, optužujući ih, podjednako nemilosrdno i besmisleno, za tobožnju "izdaju", "glupost" i "kukavičluk" (i ozloglašeno "nesuprotstavljanje srpskoj državi").

Ovi čudni anticrkveni "mantijaši" su i najbizarniji deo čitavog ovog neomarksističkog, uličnog karnevala.