Genocid Hrvata nad srpskim narodom za vreme Drugog svetskog rata

Teritoriju Nezavisne države Hrvatske nastanjivalo je, prema nemačkim izvorima, 3,3 miliona Hrvata, 2 miliona Srba, 700.000 muslimana, koji su smatrani Hrvatima, i oko 150.000 Nemaca. Ove demografske cifre se ubrzano menjaju nakon što 10. aprila 1941.

Ante Pavelić postaje poglavnik NDH. „Ustaški vikar" Alojzije Stepinac je 16. aprila 1941. izrazio punu podršku NDH i Paveliću. Da bi već 30. aprila 1941. u NDH bila izdata zakonska odredba o rasnoj pripadnosti, koja je postala osnov za progone Srba, Jevreja i Roma.

Ustaška ideologija Hrvata je bazirana na ostrašćenoj srbofobiji Ante Starčevića, koji je pisao da „ta pasmina (Srbi) treba da bude iz naroda istrebljena", zaključujući da „Srbe valja sjekirom utući". Starčevićevo zagovaranje „konačnog rešenja" srpskog pitanja masovnim ubistvima bio je zlokobni uvod u genocid Hrvata nad srpskim narodom, sproveden od 1941. do 1945. godine. U današnjoj Republici Hrvatskoj po Starčeviću su imenovane mnoge ulice, trgovi, škole i državna odlikovanja. Slave ga bez srama kao „oca domovine". I nadbiskup Stepinac je aktivno pripremao stvaranje NDH, a tokom rata se trudio da ili ne ometa genocidne zločine Hrvata nad pravoslavnim Srbima i Jevrejima ili da ih, posredno - preko rimokatoličkog sveštenstva, podstiče. Rešavanje srpskog pitanja u NDH je maksimalno uprošćeno iskazano u frazi ministra u NDH Mila Budaka: "Jednu trećinu Srba ćemo poklati, jednu trećinu protjerati, a jednu trećinu prevjeriti". Ti pokliči gotovo horski su ponavljani 1941. širom novouspostavljene fašističke NDH. O nameri potpunog uništenja Srba su jasno i nedvosmisleno govorili i drugi hrvatski ministri. Ministar pravde Mirko Puk, 25. februara 1942. je izjavio: "Čim je hrvatska državna vlada došla, prva joj je dužnost bila da taj elemenat (srpski) vrati natrag odakle je došao". U izjavi datoj u Donjem Miholjcu 27. jula 1941, ministar spoljnih poslova Mladen Lorković nije ništa skrivao: „Mi odgovaramo svima da je dužnost Hrvatske vlade da postupa tako da Hrvatska pripadne samo Hrvatima... Jednom riječju, moramo istrijebiti Srbe u Hrvatskoj! To je naša dužnost i to ćemo uraditi".

Nebrojene su ovakve i slične izjave predstavnika hrvatske vlasti i Rimokatoličke crkve u NDH. Zato su zločini Hrvata ubrzo postali tako masovni i tako brutalni. Marco Aurelio Rivelli, koji je napisao knjigu „Nadbiskup genocida - Monsinjor Stepinac", kaže: "Bibliografija navedena u knjizi svedoči kako sam ispitao sve što se tiče ove materije i da sam tražio direktne izvore. Ono što me je navelo da privedem knjigu kraju jeste dokumenat Stuarta E. Eizenstata u maju 1998. (ambasadora SAD u EU u periodu 1993-1996 i zamenika ministra finansija SAD tokom 1999-2001, za vreme predsednika Klintona), gde se isključivo govori o ubijanju 700.000 Srba 1941, o čemu su saznanje imali što Saveznici što Vatikan". Američki avioni su pred kraja rata nadletali Jasenovac i specijalnim infracrvenim zracima tačno utvrdili koliko je ljudi pogubljeno i pokopano u masovnim grobnicama u Jasenovcu. Po nalazima državne komisije Hrvatske za utvrđivanje ratnih zločina, ubrzo po oslobođenju, zaključeno je da je u sistemu logora Jasenovac usmrćeno od 600.000 do 700.000 lica. Ovo se može smatrati jedinom zvaničnom procenom. 

Sedamsto hiljada ubijenih Srba. Sedamsto hiljada ubijene srpske dece i odojčadi, srpskih devojaka i mladića, srpskih žena i muškaraca, srpskih baka i deka. Masovni hrvatski zločini i nezamisliva zverstva, najstrašnija mučenja i masakri čitavih zajednica sa ciljem da se potre svaki srpski i pravoslavni trag u Hrvatskoj. Hrvati su se takmičili u broju ubijenih mučenika. Prema profesoru Gideonu Greifu, jedan Hrvat je zaklao 1.200 ljudi samo za jednu noć. Za Hrvate je bilo najvažnije da žrtve pate, da budu ponižavane i da umru na kraju.

Sedamsto hiljada Srba ubijenih i zaklanih sekirom ili srbosjekom, maljevima ili čekićima, streljnih ili vešanih po drveću ili banderama, spaljivanih u usijanim pećima, kuvanim u kazanima ili davljenim samo zato što su bili pravoslavne vere. Profesor Greif je utvrdio da je postojalo najmanje 57 načina ubijanja. Spaljivani su leševi, ali i živi ljudi u omanjim prostorijama ili „specijalnim tunelima". O tome govori zapis dr Samuela Pinta, koji je igrom slučaja ostao živ: „Ubijali su ih na taj način da su žrtvama nožem rasparali trbuh i udarali ih maljevima u glavu, a ponekad još žive bacali u vodu. Ponekad su mrtve spaljivali u velikim pećima ciglane ili keramike. U ove peći su često bacani živi ljudi, jer ustaše nisu stigle da ih poubijaju".

Jasenovac ubijenih Srba je drugi najveći srpski grad, posle Beograda. Hrvatska polja i šume, hrvatski proplanci i putevi, hrvatska sela i gradovi, natopljeni su rekama srpske krvi. Hrvatski genocid u Drugom svetskom ratu je skoro bez premca u istoriji savremenog čovečanstva.

P.S. Aleksandar Vučić: „Mi jesmo jedinstven narod i to nam nikada neće moći da oduzmu. Više od 200 godina to pokušavaju i nisu uspeli da promene".