• aktuelno
Dnevne novine
SRBIJA
Informer
Video

11.09.2026

07:02

Zaboravite na Putina, Ukrajinu, Bliski istok... Objavljena najstrašnija vest na svetu - ova sudbina čeka celu planetu?!

Shuterstock

Vesti

Zaboravite na Putina, Ukrajinu, Bliski istok... Objavljena najstrašnija vest na svetu - ova sudbina čeka celu planetu?!

Kraj sveta ne mora da izgleda kao trenutak u kojem planeta eksplodira i nestaje. Mnogo realniji scenario bio bi događaj koji bi srušio civilizaciju ili izazvao masovno izumiranje vrsta, a geološka istorija Zemlje pokazuje da su se katastrofe planetarnih razmera već dešavale.

Neke bi se razvijale hiljadama ili milionima godina, druge bi mogle da počnu za nekoliko sekundi. Od udara asteroida i gotovo zaleđene planete, preko otrovnih okeana i kosmičkog zračenja, pa sve do nuklearnog rata – ovo je osam scenarija koji bi u ekstremnim okolnostima mogli potpuno da promene život na Zemlji.

1. Okeani se povlače, nestaju ogromna morska staništa

Veliki pad nivoa mora možda ne zvuči kao apokalipsa, ali bi mogao da napravi katastrofu za život u okeanima. Ako bi planeta ušla u veoma snažan period zahlađenja, ogromne količine vode bile bi vezane u kopnenim ledenim pokrivačima, pa bi se mora povukla stotinama metara od današnjih obala.

Time bi najteže bila pogođena plitka mora i kontinentalni šelfovi, upravo oblasti u kojima je koncentrisan veliki deo morskog života. Geološka istraživanja povezuju velike promene nivoa mora sa pojedinim krizama biodiverziteta, mada odnos nije jednostavan i samo povlačenje mora nije dovoljno da objasni sva velika izumiranja.

Dugoročno, nivo mora mogu da menjaju i tektonski procesi koji menjaju oblik okeanskih basena. Za ljudsku civilizaciju takav scenario verovatno ne bi bio trenutan „kraj sveta“, ali bi za čitave ekosisteme mogao da bude razoran.

2. Asteroid udara Zemlju i Sunce nestaje iza oblaka prašine

Ovo je scenario za koji već znamo da može da se dogodi.

Pre približno 66 miliona godina ogromno nebesko telo udarilo je u područje današnjeg poluostrva Jukatan i napravilo krater Čiksulub, širok oko 180 kilometara. NASA taj udar povezuje sa globalnom katastrofom posle koje je nestalo približno 75 odsto tadašnjih vrsta, uključujući neptičje dinosauruse.

Foto: Shuterstock

 

Najgori deo ne bi bio samo trenutak udara. Ogromne količine prašine, čađi i drugog materijala završile bi visoko u atmosferi i smanjile količinu Sunčeve svetlosti koja dopire do površine.

Temperatura bi pala, fotosinteza bi bila teško pogođena, biljke bi počele da nestaju, a za njima i životinje koje od njih zavise. Lanac bi se zatim preneo kroz gotovo čitav sistem ishrane na kopnu i u okeanima.

Drugim rečima, asteroid ne mora direktno da pogodi većinu živih bića. Dovoljno je da nakon udara promeni planetu na kojoj pokušavaju da prežive.

3. „Snežna Zemlja“ – planeta praktično završava pod ledom

Drugi ekstrem bio bi globalno zahlađenje toliko snažno da sneg i led počnu sami sebe da pojačavaju.

Što je veća površina prekrivena ledom, više Sunčevog zračenja odbija se nazad u svemir. Planeta se dodatno hladi, led se širi još dalje i nastaje povratna sprega koju je sve teže zaustaviti.

Postoje jaki geološki dokazi da je Zemlja pre više od 600 miliona godina prošla kroz najmanje dva perioda u kojima su glečeri stigli do veoma niskih, čak tropskih geografskih širina. Upravo odatle potiče naziv „Snežna Zemlja“.

Naučnici i dalje raspravljaju da li su okeani tada bili potpuno zaleđeni ili su pojedine oblasti otvorene vode opstale, ali sama razmera glacijacije nije sporna.

Za današnju civilizaciju takav scenario bio bi gotovo nezamisliv. Poljoprivredne oblasti nestajale bi pod ledom, proizvodnja hrane bi kolabirala, dostupnost tečne vode postala bi problem, a stanovništvo bi bilo primorano da se povlači ka sve manjim oblastima u kojima je život još moguć.

4. Suprotni pakao – ekstremno zagrevanje planete

Na drugoj strani nalazi se svet koji se ne zaledi, već postane sve topliji.

Rast temperature topi kopneni led, podiže nivo mora, menja raspored padavina i povećava učestalost ekstremnih vrućina. Posledice nisu samo izgubljene obale – menjaju se proizvodnja hrane, dostupnost vode i oblasti u kojima ljudi uopšte mogu normalno da rade i žive.

Foto: Shutterstock

 

Najnovije procene UN već upozoravaju da će svet gotovo sigurno preći granicu zagrevanja od 1,5 stepeni u odnosu na predindustrijski period, dok sadašnje politike vode ka znatno većem zagrevanju do kraja veka.

To nije scenario neposrednog izumiranja čovečanstva. Međutim, u ekstremnijem i dugotrajnijem zagrevanju mogli bi da se pokrenu dodatni problemi – veliki gubitak ledenih pokrivača, poremećaji ekosistema, nestašice hrane i vode i ogromne migracije iz oblasti koje postaju teško nastanjive.

Geološka prošlost pokazuje koliko kombinacija ekstremne toplote, zakiseljavanja i gubitka kiseonika u okeanima može da bude opasna. Tokom permsko-trijaskog masovnog izumiranja pre oko 252 miliona godina nestalo je između 81 i 94 odsto morskih vrsta, a među glavnim uzrocima razmatraju se upravo snažno globalno zagrevanje, anoksija i zakiseljavanje okeana.

5. Okeani ostaju bez kiseonika – a zatim postaju otrovni

Jedan od najjezivijih scenarija praktično se ne vidi sa obale.

Velike mase okeanske vode mogle bi da izgube rastvoreni kiseonik. Većina složenih morskih organizama bez njega ne može da opstane, pa bi širenje anoksičnih zona moglo da uništi ogromne ekosisteme i preseče lance ishrane.

Merenja već pokazuju da ukupna količina kiseonika u svetskim okeanima opada, dok modeli predviđaju nastavak tog procesa sa zagrevanjem.

Ali ekstremna verzija ide još dalje. U vodi potpuno lišenoj kiseonika mogu da se razviju takozvani euksinični uslovi, u kojima mikroorganizmi proizvode velike količine otrovnog vodonik-sulfida.

Postoje ozbiljne naučne hipoteze da je upravo širenje anoksičnih i sulfidnih voda igralo značajnu ulogu tokom najvećeg masovnog izumiranja u istoriji planete, krajem perma. Dokazi ukazuju da se vodonik-sulfid tada nakupljao u okeanima, mada njegova tačna uloga u izumiranju i dalje nije potpuno razjašnjena.

U najtežoj varijanti ne bi stradao samo morski svet. Promene hemije okeana mogle bi da utiču i na atmosferu, dok bi nestanak velikog dela planktona i drugih osnovnih karika lanca ishrane imao posledice širom planete.

6. Velike okeanske struje menjaju smer ili kolabiraju

Okeani nisu samo ogromne količine vode. Oni su jedan od glavnih sistema za raspoređivanje toplote po planeti.

Duboke i površinske struje prenose toplotu, kiseonik, so i hranljive materije između različitih delova sveta. Ako se takva cirkulacija ozbiljno promeni, posledice se ne završavaju na moru.

Najpoznatiji primer je Atlantska meridionalna preokretna cirkulacija, AMOC, veliki sistem struja koji prenosi toplu vodu prema severnom Atlantiku. IPCC ocenjuje da će AMOC tokom ovog veka vrlo verovatno oslabiti, mada nema dovoljno osnova da se tvrdi da će pre 2100. doživeti nagli potpuni kolaps.

Foto: printskrin/severeweather

 

Kada bi do kolapsa ipak došlo, posledice bi bile ogromne: promene temperature u Evropi i Arktiku, poremećaji padavina u Africi, promene tropskih oluja i dodatni rast nivoa mora na delovima atlantske obale.

Novije modeliranje pokazuje koliko bi regionalne posledice mogle da budu ekstremne – u jednom scenariju kolapsa AMOC-a Arktik se hladi približno sedam stepeni, dok se Antarktik zagreva oko šest.

To ne bi bio trenutak u kojem se svet „ugasi“, ali bi klimatski sistem na kojem su izgrađene današnje države, poljoprivreda i gradovi odjednom počeo da funkcioniše po potpuno drugačijim pravilima.

7. Gama-bljesak pogađa Zemlju iz dubine svemira

Za ovaj scenario ne bi postojalo sklonište koje bi moglo da zaustavi uzrok katastrofe.

Gama-bljeskovi spadaju među najsnažnije eksplozivne događaje u poznatom svemiru. Nastaju u pojedinim katastrofalnim završecima života masivnih zvezda ili spajanju kompaktnih objekata i mogu da ispale veoma usmeren snop gama-zračenja.

Ako bi dovoljno snažan takav događaj nastao relativno blizu Zemlje i snop bio usmeren pravo prema nama, glavna opasnost ne bi bila to da planeta bude „spržena“, već razaranje atmosferske hemije.

Jedan poznati model proučavao je desetosekundni gama-bljesak koji bi Zemlji isporučio 100 kilodžula energije po kvadratnom metru. Rezultat je bilo prosečno smanjenje ozonskog omotača od oko 35 odsto, dok bi na pojedinim geografskim širinama gubitak dostigao približno 55 odsto. Značajno oštećenje trajalo bi više od pet godina.

Bez dovoljno ozona, ogromno povećanje UV-B zračenja pogodilo bi biljke, plankton i životinje na površini, a posledice bi se širile kroz čitave lance ishrane.

Postoji čak hipoteza da je sličan događaj mogao da doprinese masovnom izumiranju krajem ordovicijuma pre približno 440 miliona godina. To nije dokazano, ali fizički mehanizam zbog kojeg bi gama-bljesak mogao da izazove planetarnu biološku krizu jeste ozbiljan predmet naučnih istraživanja.

8. Nuklearni rat – jedini scenario koji možemo sami da pokrenemo

Za poslednji scenario nije potrebno čekati asteroid, kosmičku eksploziju ili promenu tektonskih ploča.

Dovoljne su ljudske odluke.

Foto: Ilustracija: Open AI

 

Veliki nuklearni rat prvo bi doneo neposredno uništenje gradova, milione mrtvih, požare i radioaktivnu kontaminaciju. Ali katastrofa se tu možda ne bi završila.

Ogromni požari mogli bi da izbace čađ visoko u atmosferu, gde bi ona smanjila količinu Sunčevog zračenja koja dopire do tla i izazvala dugotrajno globalno zahlađenje – takozvanu nuklearnu zimu.

Studija objavljena u časopisu „Nature Food“ analizirala je više scenarija. U najtežem, u kojem bi u stratosferu dospelo oko 150 miliona tona čađi, prosečna svetska proizvodnja kalorija iz glavnih poljoprivrednih kultura pala bi za približno 90 odsto tri do četiri godine nakon rata.

Temperature u glavnim poljoprivrednim oblastima u tom modelu padaju gotovo 15 stepeni, a posledice po klimu traju duže od decenije. Ni ribarstvo ni stočarstvo ne bi mogli da nadoknade nestanak hrane sa njiva.

Čak i manji regionalni nuklearni rat mogao bi da izazove nestašice hrane u državama hiljadama kilometara udaljenim od mesta eksplozija.

I upravo po tome se osmi scenario razlikuje od svih ostalih.

Asteroid možemo pokušati da otkrijemo i skrenemo. Gama-bljesak praktično ne možemo da sprečimo. Velike klimatske i okeanske promene uglavnom se razvijaju tokom dugog perioda.

Nuklearni rat je jedina katastrofa sa ovog spiska za koju čovečanstvo već poseduje sve što je potrebno da je pokrene – i dovoljno bi bilo nekoliko odluka donetih u veoma kratkom vremenu.

BONUS VIDEO

Komentari

Ostavite komentar

Pravila komentarisanja:

Komentare objavljujemo prema vremenu njihovog pristizanja. Prednost u objavljivanju komentara imaće registrovani korisnici. Molimo Vas da ne pišete komentare velikim slovima, kao i da vodite računa o pravopisu.

Redakcija Informer.rs zadržava pravo izbora, brisanja komentara, ili modifikacije komentara koji će biti objavljeni. Prema Zakonu o informisanju zabranjeno je objavljivanje svih sadržaja koji podstiču diskriminaciju, mržnju ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja određenoj rasi, veri, naciji, etničkoj grupi, polu ili zbog njihovog seksualnog opredeljenja.

Nećemo objavljivati komentare koji sadrže govor mržnje, psovke i uvrede. Sadržaj objavljenih komentara ne predstavlja stavove redakcije Informera ili portala Informer.rs, već isključivo stavove autora komentara.

Sugestije ili primedbe možete da šaljete na redakcija@informer.rs.

sledeća vest

Politika

Exatlon

TV

JOŠ TV VESTI

Društvo

Hronika

Zabava

Magazin

Džet set