• aktuelno
Dnevne novine
SRBIJA

Autor: Ivan Radovanović

30.12.2020

18:43

PRIČAM TI PRIČU! Nova kolumna Ivana Radovanovića - ČOKOLADA!

Kolumne

PRIČAM TI PRIČU! Nova kolumna Ivana Radovanovića - ČOKOLADA!

Podeli vest

Kada sam godinama kasnije, već odrastao, pokušao to da objasnim, činilo mi se da me, u detinjstvu, nije tukla majka, već njena nesreća, težak život, ljuto nezadovoljstvo sobom i večna samoća, ali tada, na trinaestom spratu sivomaslinaste kule, ništa slično mi nije padalo na pamet

Imao sam deset godina, i sve što sam u tom trenutku znao bilo je da treba da vrištim, i to ne da bih opravdao njen bes, nego zato što je to bio jedini način da me bar neko čuje, komšiluk, možda, kada već nisam uspevao da se nekako iskobeljam, izbegnem udarce, pobegnem, skroz sapet, prelomljen na pola, i čvrsto ščepan ljutim rukama.

Dve žene su me držale, njihova histerija i njihov bes. Mićkova majka, urlajući, za uvo, a moja, za ruku, mašući uz to i kaišem po mojim, u to vreme, još tankim leđima. Ono: "Ubiću te! Da nestaneš tako! Život da mi skratiš!", ne moram ni da pominjem, bio je to sastavni deo gotovo istovetne koreografije u kojoj sam, kao prebijena vrišteća lutka, i inače učestvovao skoro svakog dana. Mićka, najboljeg mi druga, a i on je uzaludno vrištao, samo na par koraka od mene, kao klještima je debelim ručerdama stegao domar, dok ga je otac, nekadašnji
Informbirovac, mlatio širokim vojničkim opasačem. Ćutke, očevi su uvek škrti na rečima kada uteruju pravdu. Na leđima, dupetu i glavi, zato, ne štede. I danas mislim kako je Mićko prošao gore od mene.

Opet, sada, kada se setim, ne boli me ništa, deca i uspeju da odrastu samo ako zaborave svaki bol, ali nikako da shvatim kako im je palo na pamet da ponesu to ljuto kožno oružje u potragu za nama, dvojicom malenih begunaca. I plašim se da će to ostati zauvek nerazjašnjeno.

Logika? Ako smo zauvek nestali, žaliće, udaraće valjda sebe, po leđima, a ako nas nađu, ubiće nas od batina. Veza straha i nasilja je tu jasna, ono što nikada nisam razumeo jeste nešto drugo. Potreba da razvališ ne onoga koga se bojiš, nego onoga za koga se bojiš. Čak i kada prihvatim da bi naš nestanak bio povreda veća od bilo kog udarca nasilnika, opet ostaje velika logička rupa u svemu tome. U činjenici da mnogo lakše povrediš baš onoga za koga te je strah, a ne onog kojeg te je strah. Valjda i strah od tog, koji te straši, tada dobije batine.

Logika? Možda su, prosto, verovali, znali, da im, od nas, koji smo svakako bili problem u njihovim životima, i ne sledi ništa drugo nego samo još jedan ružni dodatak na sve ono ružno u svakodnevici, na nesreću. Oružje su, dakle, nosili, jer nisu ni krenuli da nas nađu. Krenuli su u odmazdu. Da vrate, bar deo, nama, zlikovcima. No, da batalimo logiku, koga briga, posle toliko godina. Razne cene se plaćaju, tim dečijim batinama, i šta tu imaš posle da se preračunavaš. Tako je kako je, drugčije nije moglo.

Prosto su nas prebili, kao mačke. I ako nisam siguran oko njihovih motiva, oko naših nikakve sumnje nemam. Mi smo znali šta plaćamo i bili smo spremni na to, bar do prvih udaraca. Čokoladu. Centar jednog malog sveta. I našu najveću želje. I jeste da prebijanje čoveka natera da se svega i svačega odrekne, ali, kada malo razmisliš, nešto tu, ipak i ostane. Čokolada, kao vrhunska vrednost, bar u mojoj glavi. Uostalom, tog dana su mi i suze bile slatke. Koliko god da su me tukli, ništa slano nije izlazilo iz mojih očiju. Tako to ide, kada plačeš, zbog vere. Decenijama kasnije shvatio sam koliko sam bio u pravu.
 
I nije mi bilo žao. Batina. Za ideju.

                               ***

A nije je bilo, čokolade, godinama pre toga. Kada sam bio sasvim mali, i  živeo u kući u gradu, postojao je dućan, gotovo preko puta, zaklonjen visokim jablanovima, baš kao i sve ostale kuće u ulici, ali sam mogao, i žmureći, da stignem do njega, prateći samo miris. I radio sam to, pogađajući, nosem, u kom pravcu idemo. To je bio jedini trenutak kada nisam držao oca ili majku za ruku, nego sam hodao uspravno, pokraj njih, čvrsto zatvorenih očiju.
 
A mirisalo je, sve jače i jače, na prašak za peciva, vanilin šećer, vruć hleb, karamele, livene bombone, čajne kolutiće, žele, kakao, i sve to je bilo pomešano i dovojno jako da se, kada uđeš u dućan, i kada te zapahne sa svih strana, zauvek ureže u ona sećanja koja ne možeš da reprodukuješ, ne umeš ni da ih opišeš, ali ti zato ostanu kao neki mali zadatak, dužnost i obaveza, te posle, celog života, uporno pokušavaš da ih ponovo pronađeš, i doživiš. I bio sam, tada, ubeđen da miris dolazi direktno iz dubokih staklenih tegli, iz kojih je, kada bi otac to dozvolio, a majka vrtela glavom, prodavac, u papirni fišek, drvenom kašikom vadio livene bombone, karamel ili čajne kolutiće. Majka bi tada rekla, pokušavši još jednom: “Pa praviću ja pitu s jabukama”, ali je otac već vadio novčanik iz džepa, ponosan, drčan, i dovoljno velik da može da kupi bilo šta na ovom svetu, ili sam bar ja, u to bio ubeđen.
 
A i svet mi je bio mali, a karamel u staklenoj tegli je bio, bez ikakve sumnje, njegov centar.
 
U dućanu nije bilo čokolade. Nije je bilo nigde, osim kada bi majka negde nabavila onu za kuvanje, za novogodišnju tortu i sestrin rodjendan, a mogao sam i da je osetim i u očevim pričama o savezničkim paketima, deljenim, posle drugog rata, po gradu, paketima koje su svi zvali “Trumanova jaja”, i koji su sadržali, osim cigara, mleka i jaja u prahu, i, po nekad, tablu čokolade. Otac je, pričajući nam, uspevao, nekako, da je odmota, i svakome od nas, pažljivo, podeli. Kockicu, po kockicu, dok nam je voda curila iz usta, a stomak govorio da smo se ozbiljno zasitili. I sestra i ja smo, dugo posle, bili ubeđeni da smo je jeli. Američku čokoladu iz “Trumanovih jaja”.
 
Onda se, kao što to obično biva, sve brzo promenilo. Preselili smo se u novi deo grada, na sam vrh stroge, vojnički obojene Kule.
 
Otac je otišao, izgubivši se u sopstvenom životu, a sa njim odlepršala je i svaka mogućnost da pronađem novi, karamelizovani, centar sveta. Odlasci, nekako, sve smanje, pa i centar bude minijaturan, nevidljiv.
 
Majka je ostala, stroga i užasnuta, da se plaši i brine - “kakvi ljudi ćete vi postati” – i da pazi da ono, što smo imali, bude podeljeno, ne kao u priči, nego onako kako se, u životu, sve i deli. Po malo.
 
Nije više bilo mirisa, osim onog koji isparava iz vrelog asfalta, ili onog, ustajalog, koji stiže iz velikih močvara, punih žabokrečine i bambusa, koje će, svaki čas, radnici, grubih i ozbiljnih lica, ubeđeni u važnost svog zaludnog posla, nasuti peskom, izbosti metalnim šipovima i zaliti hladnim betonom, iz kojeg će nići subinski velike, hladne košnice, pune, svom tom veličinom zbunjenih ljudi.
 
Ali, pojavila se, čokolada. Novi centar. Novog sveta.

Novi Beograd, tada sastavljen samo od Fontane, Paviljona i Kule - sve ostalo je bilo močvara - podrazumevao je nove prodavnice, bezmirisne, sa dugačkim rafovima, plastičnim korpama i serioznim prodavcima, u istim takvim uniformama, koje su, gotovo same, govorile “Izvolite” i “Molim”, i zahtevale apsolutnu pokornost novom autoritetu u gradu. Bogu kupovine. Za nagradu, tu je bila - čokolada. Ne u izobilju, čudnih, gotovo klasnih, imena, primereno skupa, ali tu, na tek par stotina metara od Kule, i neki put je i samo to saznanje, nama, dečacima novog grada, značilo više od svake sreće. Dobiću je, mislio je svako od nas, uhvaćen u taj novi ritam, ritam koji je malim dušama naredjivao da svaku svoju čežnju proglase zadatkom, i koji nas je, uz to, još i ubedjivao da oholo mislimo da to i možemo. Da ostvarimo svaki san.
 
Čudo je to. Novi grad je ubio svaku staru sumnju. Zaboravio je, valjda, tvorac svega toga, da nada samo najavljuje i pokreće, i budućnost i gradove. A sumnja ih gradi.
 
Rođendani su bili presudni za to zaludno nadanje. Sva deca su dolazila kod sve dece. I očekivalo se, bolje reći nadalo, i to s punim pravom nedosanjane čežnje, da će svako, sasvim sigurno, doneti, umotanu u šareni, svečani papir, čokoladu. Oh, kakve radosti! Tridesetoro dečaka i devojčica u razredu, i isto toliko čokolada! Plus deca iz Kule! Brojali su se minuti do prvog zvona na vratima, tačno u šest, dok su majka i sestra sumnjičavo vrtele glavama. Mnogo kasnije, znao sam da sam sebi, i drugima, kažem:”Hvala Bogu na mladalačkim razočaranjima. Znaš ono, čekaš čokoladu, a donesu ti knjigu. To je dobra priprema, za sve što te čeka kasnije”.

Uglavnom su, dakle, donosili knjige. Devojčice, odlične učenice, još su i objašnjavale: “Bora Stanković. Koštana. Važna knjiga, u njoj se žali mladost”. Ma nemoj. Ko je smislio da se deci od sedam do desetak godina objašnjava kako će jednog dana žaliti za mladošću?! Da ne pričam da meni uopšte nije bila potrebna poetična, kniževna pouka, da svoju tužnu mladost počnem da žalim sa prvim malim, muškim gostom, i samim duboko razočaranim, čije su ručice, stidljivo, uz nogu, pritiskale - knjigu. Na kraju, samo je majka bila zadovoljna. Odnos knjiga i čokolada bio je deset prema jedan. Odličan odnos za biblioteku. I za kredenac, u koji je majka slagala te retke čokolade, s namerom da ih podeli po drugim rođendanima, ali samo deci koja to zaslužuju, kako je govorila, gledajući me prekorno.

Neki put mislim da u stanovima, u novom delu grada, i nije bilo čokolade mlađe od pet-šest godina. Toliko su putovale, sa rođendana, na rođendan, pa opet, sa rođendana, na rođendan. Malo nas je bilo, zaslužnih. A i majke su sve bile iste. Prekorne. Sve u svemu, jedna čokolada po svakom mom rođendanu je za mene, smatrala je majka, bila dovoljna. I to ne samo za mene, mudre su majke bile u to vreme. I pazile, na ravnopravnost bede. “Podeli sa sestrom”, rekla bi, kao da namerno dodaje na moju muku, i ozbilno preteći, i pogledom i tonom i prstom, večno uplašena da postoji, uvek, mogućnost, da njen sin postane sebičan i nedovoljno pažljiv prema svojim bližnjima, što, u njenoj percepciji, nikada nije značilo ništa drugo, nego mogućnost onog najstrašnijeg scenarija – da bude kao otac. Tako me je i gledala, zabrinuto zgadjena, dok sam, nevoljno, i mrzeći je, zadovoljnoj sestri pružao čokoladu, nenamerno simboličnog naziva: “Seka i Braco”. Ona, seka, na prvom mestu, naravno. Patio sam, zbog toga, noćima. Kako god, ta dečačka opsesija čokoladom, završila se, za mene i Mićka, koji upravo ulazi u priču, da dobije batine, na isti način kao i sve druge naše rane opsesije, a bilo ih je, na pretek. Uhvaćeni smo, i premlaćeni, grešni. Desilo se, u stvari, sasvim slučajno. I brzo.

Najpre smo, jednog dana, nas dvojica, najbolji prijatelji, sabraća u zlodelima, patnji i maštarijama,  loši đaci, verni druzi, pozvani na rođendan najboljeg đaka u odeljenju V/3, naše komšinice sa osmog sprata, uštogljene i čiste smeđokose curice, uredne poput neotvorene knjige u sjajnim koricama, koja je i taj poziv, nama, uputila onako kako ga patriciji upućuju plebsu, uz prezir, i upozorenje. "U ponedeljak, posle škole, u 18 sati, kada se završi popodnevni odmor, da ne kršimo kućni red".
 
Naravno da nećemo da ga kršimo, rekli smo jedan drugom nasmejanim očima, u kojima je, istog trena, nastao i sjajan plan. Čokolada! Pardon, Dve Čokolade! Nedeljive. Naše.

Posle je realizacija bila prosta. Prvo sam ja, uz vest o rođendanu, bez trunke sumnje u glasu, majci izrekao sledeće: “Mićko joj nosi knjigu...”. Onda je Mićko, pred svojom majkom još uspeo da bude i zabrinut i rekao joj je: ”Vanja joj nosi knjigu...” Majke su, razdvojene nekoh osam spratova - on je bio na četvrtom, ja na dvanaestom - vrlo naivno, a i verujući da devojčica zaslužuje poseban poklon, na kraju pristale. Strogoj uštogljenici su spakovane čokolade. Iz dva kredenca, u dva stana, na dva sprata.

Dve. Nikada ih neće videti. Zato što sam, narečenog dana, tačno u pet do šest, liftom sišao do četvrtog sprata, javio se Mićkovoj mami, odgovorio na par glupih, uobičajenih pitanja, pokupio ga, da bi onda nas dvojica, svesni njenog zabrinutog pogleda koji je škiljio kroz pritvorena vrata, pešice krenuli ka osmom spratu i devojčicinom stanu, sve ponavljajući: "Evo, idemo, na šestom smo. Evo, sedmi." Evo... "Na osmom smo zazvonili ne na njena nego na vrata gluvog komšije Brankovića, otvorili ih i zatvorili, jer on nikada nije zaključavao, glasno izgovorili "Ej, Srećan Rođendan!", sačekali malo da svi ti zvuci dođu do četvrtog i načuljenog uva Mićkove majke, i kada su, četiri sprata ispod, njena vrata konačno zatvorena, pazeći na svaki korak brisnuli smo na trinaesti, u konačnu, čokoladnu slobodu. Bila je slatka, poput osvete. Čudna je ta gubitnička mržnja, ta želja za iznenadnim dobitkom, tako ogromnim, jer je doživljen i kao pobuna uniženih, kao ispravljanje nepravde, namirivanje računa, naplata starog duga. Devojčica je bila primer dobra, nas dvojica - zla. Ona je sve dobijala, mi, sve, gubili.
 
Nju su nagrađivali, nas, kažnjavali. Ona je bila ponos, nas su se plašili, da ćemo da ih obrukamo, gde god da nas povedu. Nju su mazili po kosi, nama su udarali ćuške i vukli nas za zulufe.
 
Danas, zbog toga, apsolutno verujem da revolucije nisu ništa drugo do puka otimačina i da ih diže ono ludo dečije u ljudima, sve ono što im je nekada falilo, a drugi imali, i frustracije i traume njihovih jadnih ranih dana u kojima su ih, poput suvišnih štenaca, svi odbacili, pa i roditelji. Neko to, taj bol, onda preraste, a neko u njemu potone, čitav život želeći ono što drugi, po njemu nezasluženo, imaju. Suštinski, mi smo čokolade, tog popodneva, oteli, na isti način na koji je otet Zimski dvorac. Sa ogromnim osećanjem da izvršavamo samu pravdu. I jeli smo ih, počevši od šest popodne, sakriveni i šćućureni na poslednjem spratu Kule, u kućici za liftove, obučeni u svečane džempere i pantalone, a umazani i srećni, po prvi put sami, svaki sa svojom čokoladom, bez deljenja i opomena; jeli smo ih sve dok majka stoge devojčice nije pozvala Mićkovu majku, da pita – da li je bolestan – i dok Mićkova majka nije pozvala moju majku, da pita – da li su njih dvojica kod tebe – i dok, zajedno, njih dve i Mićkov otac, probuđen iz popodnevne dremke, nisu istrčali ispred Kule, pa do školskog dvorišta, i igrališta kod starih solitera, i dok nisu obavestili komšiluk, i pozvali miliciju, i dok nas dvojicu, zadovoljne i zbunjene, sopstvenom srećom i količinom tog čokoladnog zadovoljstva, domar nije pronašao, na istom onom mestu na kojem je uvek pronalazio odbeglu decu, i pobedonosno povikao – “Tu su! Znao sam!” Zagrcnuli smo se....

                               ***

Trideset godina kasnije stajao sam ispred Kule, bez i trunke misli o čokoladi i batinama.

Nisam mislio ni na majku, umrla je davno, prestavši, tim činom, da brine i bude nesrećna; ni na Mićka kojem se, u životu, heroin osladio poput čokolade, odvojivši ga i od sebe i od nas; ni na njegove majku i oca, nesrećne, ostarele, ali žive, i kažnjene time, bio sam ubeđen, baš onako kako su i zaslužili; ni na devojčicu, koja je, postavši žena, otišla u Kanadu, i dokazala da su najbolji učenici bili oni koji su pristajali da najbolje nauče ili da budu poslušni, ili da pobegnu. Od sebe, od sveta, od svakog izazove. U Kanadi je, ona, lekar, čuvala tuđu decu, za bednu nadnicu i kanadski pasoš za svoju decu. Verovao sam, veselo, da ništa bolje nije ni trebalo da joj se desi, ali to nije bilo te večeri. Te večeri sam prosto piljio u Kulu, dok su se moja dva psa vrtela po širokom travnjaku.

Kakva čudna zgrada. Menjala se, samo posle oluja. Tada je njena sivomaslinasta boja postajala, na gornjim, skroz mokrim spratovima, tamnija, sivo-crna, dok su niži spratovi ostajali suvi, u istom, vojničkom koloru. Kao da je kiša padala do pola. I kao da su viši spratovi preuzimali glavni udar na sebe, štiteći one niže.
 
Sve ostalo na njoj, u njoj - našim potpisima ižvrljani liftovi, stepenište, dugački zastakljeni ulaz sa podom koji je imitirao mermer, crni stubovi na širokoj terasi na kojoj je zgrada i počivala, zelena vrata garaža i ostava za đubre - bilo je isto, ne promenivši se, ni za detalj, za tih trideset godina. Kakav spomenik, mislio sam, zapiljen, zbunjen tom postojanošću, nepromenljivošću, u svetu kojem se sve drugo promenilo.
 
Kao da mi je život, dotadašnji, protekao u nekom brutalističkom mauzoleju, zakucanom u vremenu i prostoru, i to toliko da je, u njemu, smrt bila nemoguća, čak i kada su ljudi umirali.

Šta više, sve je, unutar tog uvek istog monumenta, bilo ubrzano, živo, u stalnoj vrtešci raznoraznih odnosa, dolazaka, odlazaka, venčanje, razvoda, rađanja, sahrana, ogovaranja, špijuniranja, slavlja, svađa, mirenja, i večne ljubopitljivosti za život u susednom stanu, čak i kada je bio isti kao tvoj. I stan, i život. U drevnim grobnicama, mumije su nepokretne, mirne. U ovoj, ne mogu da se zaustave. Učinilo mi se da ima nečeg fer u tome. Kao da smo se pobunili, i, upokojeni, balsamovani, namerno ostali živi, jer nas nisu pitali u čemu bi da nas sahrane. U ovome?

Ne, hvala. "Ej!", rekao je Vava, prišavši mi se leđa, taman na vreme da zaustavi svaku raspravu u mojoj glavi, "šta piljiš, desilo se nešto?"; "Ma jok", odgovorio sam, "nego gledam kako kiša uvek kao da pada do pola. Vidiš? Gore je, od šestog, mokro, dole suvo". "Vidim samo da si bio loš đak. Vazdušne struje su gore ,jače, pa i nanose više kiše. Hajdemo", izgovorio je, nespreman da uživa u mojim poetskim zanosima koji su se uvek prikazivali kroz glupa pitanja. Ona daju ogroman prostor mašti, bar tako sam bio ubeđen. Vava nije. On je bio pisac, odličan, nagrađivan, ali racionalan, možda i više nego što je trebalo. Voleo je da naziva stvari pravim imenima, i radio je to, svake večeri, dok smo, nemavši šta drugo, uporno šetali moje pse, nekih desetak kilometara, novobeogradskim kejom, uz mračni i lenji Dunav. A pravo ime, za pravu stvar, bilo je tih dana, leta '99. godine - Nema para. Duše su nam bile prazne, isto koliko i džepovi.
 
Rat, koji je tek završen, a bio je dugačak i vruć, poput tog leta, nije, ni kod jednog od nas, pobudjivao ništa uzvišeno. Vava je bio bez posla i para. Ja sam bio bez posla i para. I sva razmišljanja, a delili smo ih, nemilice, tih dana, bila su, grubom silom svekolike neštašice,
ograničena na one najosnovnije pojmove – gde, kada i kako – naći novac. I nije Vavi, večnom usamljeniku sopstvene književnosti, bilo ništa lakše nego meni, kojem su i vlasnik novina, i čitav moj posao, a činilo mi se i sopstveni život, ubijeni još tokom proleća, posle kojeg sam ostao nem i sam, sa svojim demonima, ženom, detetom i dva psa. Ćerka je, za dan-dva, punila tri godine. Vava ništa već dugo nije dobio od kniga, a nove nije pisao, jer su rat i loše vreme prvo streljali reči, ostavljajući za sobom prazninu, i u vazduhu i na papiru, onu prazninu koja dozvoljava da se baviš samo sopstvenim, neuspešnim, preživljavanjem, bez objašnjenja i čak i bez želje da probaš. Bilo šta, osim da nabaviš za hleb i mleko.

Trebalo je nekako preživeti, bar sutra. A duše su nam bile prazne, isto koliko i džepovi. Zato je Vava i pitao, držeći se racionalnosti, ono što i jeste bilo tih dana važno:"Šta ćeš za rođendan?" "Šta misliš";, nasmejao sam se, "Pozajmiću, jebeš ga". "Pozajmi i za mene, nemam više gde". "Što?" "Pa da kupim nešto detetu, šta pitaš gluposti". "Ma daj, dođi samo na piće, ne moraš poklon da donosiš", rekao sam, ali me je Vava grubo prekinuo nazvavši me seljakom, što često i jesam bio. "Ne dolazi se na rođendan bez poklona, seljačino. Pozajmi i za mene, vratiću čim se ovo završi".

Nasmejao sam i potapšao ga, kao saučesnik, po ramenu. Njegov racio je računao, i to jeste bilo smešno, ipak, na nadu. Na ono čega je najmanje bilo, tih dana. I dok smo šetali, dugačkom stazom kraj reke, koja je, nekada, sve nas, dečake iz novog dela grada, dovodila, začarane, tako blizu svetlucavog centra na njenoj drugoj obali, a da nas nikada tamo ne odvede; dok smo šetali, vukući nogu pred nogu, neveseli i krivi što smo tu - činilo nam se ono što nam se činilo svake večeri, da, baš večeras, ta šetnja i ne treba da se završi, jer, ionako, nemamo gde da stignemo. A i duše su nam bile prazne, baš kao i džepovi. Vava je to beznadje, naš jadni položaj u njemu, obrazlagao velikim komunističkim grehom. Po njemu, čitav rat nije bio ništa drugo nego način da konačno platimo, ono što smo sami izabrali, i to samo zato da bi mogli da otmemo, prisvojimo, tuđe. I sve što su bombe u gradu pogodile, tvrdio je, precizno navodeći podatke, nekada su, od kralja, od trgovaca i dobrostojeće gospode, komunisti oduzeli. I veliki hotel, kraj čijih smo ruševina, iskeženih na mirnu reku, koračali svake večeri, pa i sada, nekada je građen da bi bio novi Luks, stecište Kominterne, i vrh tog seljačkog, tako je rekao, užasa. Ali, Bog uvek naplati, rekao je, svima.

Ohrabrujuće je, pomislio sam, to što, kako god okreneš, za nešto, ipak, budeš kriv. Ako ništa drugo, onda kao dete onih koji su sve to radili. Svoje, ili tudje, nekadašnje, ili sadašnje grehe. Sve ću da platim. “Kad smo kod toga”, rekao sam, “gde da pozajmim?” Do kraja šetnje redjali smo imena. Ko ima, a ko nema. Ko daje, a ko ne. Pozajmljivanje širi krug poznanika. Definitivno. Na kraju smo se složili. Peđa Marković, od njega ću da pozajmim. Danas mi se čini da taj dobri čovek, tih dana, ništa drugo nije ni radio. Nego samo pozajmljivao. Gomili praznih duša, kojima su i džepovi bili prazni.   Kada je došao rodjendan, i kada su dobrodušni i pažljivi rodjaci doneli sitne kolače i čak i po neku igračaku, kada se moja Sofija davila u prividnom izobilju čiju cenu nikada neće saznati, i kada je sreća, deteta, koje nije moralo ništa da deli, gotovo dostigla vrhunac, pojavio se Vava.

Prišao je Sofiji, trogodišnjem ukrasu smeđe kose i širokih očiju, položio joj ruku na glavu, a drugu, dok je izgovarao “Srećan rodjendan, izvoli”, polako, stidljivo odvojio od noge, pružajući joj, neupakovanu, svetlucavu “Milka” čokoladu. Od trista grama, sa lešnikom. Zaverenički sam mu namignuo. Preživeli smo. Još jednom. Sve sa našom tajnom, i Peđom Markovićem. Godinu dana kasnije, kada se gadna decenija već završila, i oni koji su ubili vlasnika novina počeli da nestaju sa vlasti, terani energijom koju samo nesreća može da proizvede, i kada sam ponovo radio, a Vava otišao iz grada, da piše, oženi se i postane direktor nove vlasti, godinu dana, dakle, kasnije, kada je svakolika beda već počela da postaje samo senka, a dugovi bili vraćeni, krenuo sam, sa ćerkom, u kupovinu poklona, za novi rodjendan.

Ona me je, mudro, držala za ruku, kao da je znala kako očevi lako mogu da odu. I posle nekoliko koraka, lagano me je cimnula.

- Molim - rekao sam.
- Samo da te pitam.
- Pitaj.
- Hoće li da dodje, čika Vava?
- Gde? Na rodjendan?
- Da.
- Doćiće, sigurno. Zašto?

 
Pogledala me je, onako kako je sam ja nekada gledao svoju majku, čekajući prve goste koji će pozvoniti na vrata, vesela i puna nade, i rekla:

- Od njega sam dobila najlepši poklon za rodjendan,
ikad! O, Bože, koliko sam se nasmejao.
 
Jedna čokolada. Kupljena pozajmljenim parama, kao neka zamena za pravi poklon.
 
Postala je centar jednog malog, a velikog sveta.
 
I onda sam se setio kako smo Mićko i ja dobili batine. I kako je vredelo.
 
Kako uvek vredi. Zbog čokolade, koja je, ipak, sve.


Ostavite komentar

Pravila komentarisanja:

Komentare objavljujemo prema vremenu njihovog pristizanja. Prednost u objavljivanju komentara imaće registrovani korisnici. Molimo Vas da ne pišete komentare velikim slovima, kao i da vodite računa o pravopisu.

Redakcija Informer.rs zadržava pravo izbora, brisanja komentara, ili modifikacije komentara koji će biti objavljeni. Prema Zakonu o informisanju zabranjeno je objavljivanje svih sadržaja koji podstiču diskriminaciju, mržnju ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja određenoj rasi, veri, naciji, etničkoj grupi, polu ili zbog njihovog seksualnog opredeljenja.

Nećemo objavljivati komentare koji sadrže govor mržnje, psovke i uvrede. Sadržaj objavljenih komentara ne predstavlja stavove redakcije Informera ili portala Informer.rs, već isključivo stavove autora komentara.

Sugestije ili primedbe možete da šaljete na redakcija@informer.rs.

sledeća vest

Izbori 2024

TV

JOŠ TV VESTI

Hronika

Sport

Planeta

Zabava

JOŠ Zabava VESTI

Magazin

Džet set

Srbija