OSTRAKIZAM I ŽVAKANJE ZUMBULA! Nova kolumna Ivana Radovanovića
Podeli vest
Kada su juče ujutru (po našem vremenu), Novaka Đokovića deportovali iz Australije, jedan dve i po hiljade godina stari mehanizam ponovo je dobio na važnosti.
Svojeveremno su i Ronaldo i Mesi bili pod istragom, obojica su to debelo i platila, zbog utaje poreza u Španiji. Normalna stvar. Oni igraju fudbal, država radi svoj posao
12.01.2022
09:27
Ostrakizam, desetogodišnje proterivanje iz Atine, i to ne na osnovu zakona, nego jasno iskazane želje atinske javnosti, suštinski je najveći pobednik slučaja Đoković.
Da bi bilo jasnije, treba znati da je ostrakizam sporovođen na gotovo identičan način na koji, danas, funkcionišu i sprovode "javnu volju" lajkovi na tviteru i ostalim društvenim mrežama, baš kao i komentari ispod tekstova na portalima.
Dakle, nije bio potreban nikakav poseban prekršaj, za ostrakizam. Nije bilo ničeg osim pitanja, koje je članovim polisa postavljano na Skupštini (obično u januara ili februaru), i koje je glasilo:
"Da li želite da održite ostrakizam?"
Ukoliko je odgovor glasio: "Da", onda bi se ostrakizam i dogodio, u roku od dva meseca, i to tako što bi građani (svih slojeva), na krhotinama keramike ispisivali ime onoga koga žele da proteraju.
Ako se pitate "Zašto" bi nekoga proterali, da li je postojala neka optužnica, zločin, zavera, bilo šta, odgovor je - ne.
Malo politika, malo glasina, malo javnost koja je bila ista kao i danas, i očas posla bi tvoje ime završilo na toj krhotini koja je određivala život.
Suštinski, kao i u Australiji, neka politika bi javnost najpre pitala: Da li želite da vam neko bude kriv, a onda bi, u slučaju potvrdnog odgovora, sledeće pitanje glasilo: Ko, po vašoj želji, treba da bude proglašen krivim?
Idealno polje za manipulaciju, političku, pre svega, ali, i to ne treba zaboraviti, i za smanjivanje političke napetosti. Ostrakizam je bio divan ventil za smanjivanje javnog besa.
Taj, javni bes, i nije ništa drugo nego naglo i masovno izbijanje ličnih frustracija, koje mogu da budu izazvane bilo čime.
Čuven je primer Aristida, kojeg su u Atini zvali "Pravedni", i kojem je prišao jedan nepismeni "predstavnik javnosti" i zamolio ga da, umesto njega, ispiše ime na keramičkoj krhotini.
Aristid je pristao, pitao - koje ime - a predstavnik javnosti, koji ga nije prepoznao, mirno je rekao: Aristid.
"Zašto", pitao je Aristid, i dobio večni odgovor: "Nervira me što ga zovu - Pravedni".
Drugim rečima, jako malo je potrebno za gnev javnosti. Tako je i u slučaju Đoković, koji se dešava u trenutku kada je ta javnost, svaki njen delić, frustriran, ako ničim drugim, ono dvogodišnjom pandemijom, i kada svako, bar zbog toga, oseća neki lični gubitak (i to što ne možeš u bioskop, lični je gubitak).
Neko je, za sve te umnožene lične gubitke i frustracije, morao da bude kriv. Politika je to shvatila, i pronašla krivca. Onoga uz čije ime ide nadimak "Najbolji", što, možete zamisliti, koliko nervira sve one koji nikada neće biti najbolji ni u čemu, i mrze kada im to bilo ko, delom ili nadimkom, nabija na nos.
Posle tog početka, nastavak je logičan. Javnost glasa, na mrežama, u medijima, političari sve to podstiču, broje lajkove, čitaju komentare, i reaguju onako kako javnost od njih traži (uz sve ostalo time i skidaju sopstvenu odgovornost sa dnevnog reda).
U slučaju Đoković, ostrakizmom. I on, pri tom, nije obrazložen nikakvim objašnjenjem o kršenju zakona i propisa nego, najpre, izjavom australijskog premijera u kojoj je navedeno da Đokovića deportuju "zbog žrtava kovida" (!!!???), a zatim i odlukom suda, po kojoj je deportacija sasvim u redu, jer bi Đokovićev ostanak u Australiji "ohrabrio antivaksere" (!!!???).
Drugim rečima, sve se dogodilo baš kao u Atini, pre dve i po hiljade godina:
Da li vam je teško, besni ste, frustrirani?
Da!
Da li hoćete nekoga zbog toga da kaznite?
Da!
Pa divno, evo izvolite.
Posle toga idu glasine, malo rasprave na pijacama (nekada), malo štampe i tvitera (danas), na taj način se formira "lista kandidata", i priča je gotova.
I postoji još jedna divna paralela između ostrakizma nekada i ostrakizma danas. Arheolozi su, u jednom zdencu, u blizini Akropolja, pronašli gomilu bačenih (sakrivenih), krhotina, na kojima je ispisano Temistokleovo ime.
I bez obzira na to što čuveni pobednik nad Persijancima kasnije nije izbegao zlu sudbinu (proteran je iz Atine), jasno je da je, bar jednom, glasanje o njemu bilo namešteno. Neko nije hteo njegovo ime na krhotinama, neko ga je, dakle, hteo u Atini.
Baš kao što danas neko želi Nadala u Australiji, pošto se o njegovom kršenju pravila - stigao je u Australiju pre nego što je, po zakonu, smeo - nigde nije raspravljalo. Krhotine sa njegovim imenom bačene su bunar.
Divlja demokratija društvenih mreža identična je divljoj demokratije atinske javnosti. Sjajan ventil za smanjivanje napetosti, i sjajan mehanizam za manipulaciju svake vrste.
I to je sasvim jasno, ali ostaje nejasno nešto drugo.
Zašto gomila današnjih, domaćih, intelektualaca ne samo pristaje, nego i traži da dobrovoljno učestvuje u toj papazjaniji modernog ostrakizma, u osudi onoga kojeg je gomila, na nagovor politike, izglasala za proterivanje?
Zašto upinjanje da se jedan čin linčovanja, zarad smirivanja društvenih tenzija, opravda raznim glupostima, od kojih su najgore one koje se bave "Novakovim pogrešnim verovanjima"?
Pa smo mogli da pročitamo kako je on "sumnjiv" jer grli drveće, ide u one bosanske piramide, druži se sa raznim šamanima...
Kakve to veze ima sa njegovim (ne)učestvovanjem na Australian Openu? Da ne pričamo da bi svako, ko sebe smatra intelektualcem, morao da zna da ovaj svet svoje postojanje i napredak može da zahvali gomili čudaka, od kojih su mnogi bili i proterivani.
Pitagora nije manje Pitagora zato što se užasavao boba, ili zato što je smatrao da je opasno dodirivati belog petla.
Njutn nije manje Njutn zato što je najveći deo vremena posvećivao ne fizici, nego alhemiji.
Tesla je bio pun fobija, opsesivno kompulzivan, autističan, pa je bio Tesla.
Uostalom, zar naša civilizacija, pa i australijska, ne počiva na onoj veri koja tvrdi da je postojao neko ko je hodao po vodi, oživljavao mrtve i hranio hiljade sa par vekni hleba?
Hoću da kažem, taj Novak Đoković je svoju društvenu ulogu, ako se od njega to traži, kao i odgovornost prema društvu, što se tako izričito od njega traži, ispunio i pokazao tako što je u svom poslu uradio najviše što se moglo uraditi.
Da svako od nas uradi isto toliko, najviše, u onome što radi, da pomeri granice i bude najbolji, ovaj svet bi bio mnogo lepše mesto, pa sve da i svi njegovi stanovnici grle mečke i žvaću zumbule.
I nema nikakve potrebe podsećati da igra tenis zbog novca (svi nešto radimo zbog novca), a još manje istraživati QR kodove, i identifikacione brojeve na njegovim testovima, a sve u nadi da će biti dokazano da je kriv.
Uostalom, australijsku državu to nije interesovalo. Da jeste, imala je prost način da to utvrdi. Analiza nečije krvi jasno pokaže da li je isti imao kovid, i kada.
Niko nije ni probao to da uradi (da posumnja u analize koje je Đoković dostavio), jer, u datom slučaju, to nije ni bilo važno. Ostrakizam se, ni onda, ni danas, nije bazirao na objektivnoj krivici, nego, isključivo, na želji javnosti da joj neko bude kriv, za sve.
Takođe, još sumanutije i krajnje neznalački, izgledaju pokušaji intelektualaca, pre svega domaćih, da, u celom slučaju, opravdanje ostrakizma nađu u tome što se, na njihovo zgražavanje, većina građana Srbije identifikuje sa Đokovićem, i što se, na taj način, širi "mit o našoj posebnosti" i o našoj "večnoj žrtvi".
Tako se moglo pročitati i da "nismo svi Novak" i da sve to budi nacionalizam, i gomila sličnih floskula, koje, sve od reda, čak i kada govore nešto što je tačno (izjava da nismo svi Novak jeste tačna), prenebegavaju da ta vrsta identifikacije niti je naš izum, niti posebnost, i da sport, u današnjem svetu, ima i tu ulogu nacionalnog kohezionog faktora, da je neka vrsta adrenalina koji, kod svih, budi onaj ponos koji se, na druge načine, ne može osetiti.
Džordž Orvel, koji nije preterano voleo sport, još 1945. godine je, u svom eseju o sportskom duhu, za tu "anomaliju", optužio američko i englesko školstvo koji toliko inisistiraju na igrama i kompeticiji, ali je i tačno primetio da sport, sam u sebi, sadrži to nešto, takmičarsko, ratoborno, što ljude, i kroz samo navijanje, čini (izmaštano) posebnima.
Kome nije to jasno treba da pogleda spot koji su u Čileu napravili uoči Svetskog prvenstva u fudbalu 2014. godine (održano u Brazilu).
Snimljen je u pustinji Atakama, u kojoj su, par godina ranije, trideset trojica rudara rudnika San Hoze, čitavih sedamdeset dana bili zarobljeni pod zemljom. Čitav svet je pratio pokušaje njihovog spasavanja, ono je, na kraju bilo uspešno, a u samom spotu, i učestvuju isti ti rudari, zagrljeni, usred pustinje.
I jedan od njih uzima u ruku zemlju (čileansku), stavlja je teglu, i govori da će tu zemlju (svetu), u Brazil poneti njihovi fudbaleri, koje je, inače, žreb smestio u "grupu smrti", sa Španijom i Holadijom.
"Kakva grupa smrti! Mi smo smrt pobedili!", uzvikuje rudar, i onda sva trideset trojica urliknu "Čile!", a svako ko pogleda taj spot, naježi se.
Sport, dakle, često i sasvim opravdano, služi i tome. Da se osete pripadnost i ponos, da se prevaziđu nesreće, da se krene napred.
U slučaju Đokovića i Srbije, koja je tolike godine provela zatrpana, ništa normalnije od identifikacije, svih, sa njim. On jeste pokazao da ljudi, koje su istorija i politika učinili gubitnicima, mogu da pobeđuju, da budu najbolji, da osvoje sve ono što je toliko dugo izgledalo nedostižno, da budu ravnopravni (i bolji), u stvarima koje su, decenijama, u kolektivnoj svesti, bile rezervisane za one sa bogatog zapada.
I šta je onda loše, u tvrdnji, netačnoj, da smo svi mi - Novak.
Šta je loše u potrebi čitave nacije da ga brani, onda kada je neko odlučio da nad njim primeni ostrakizam, i protera ga sa turnira čiji je on simbol?
I na kraju, kao ultimativna jeres:
Zar nije upravo naš posao da krhotine keramike sa njegovim imenom, bacimo u bunar?
Ako ni zbog čega drugog, ono zato što ostrakizam jeste odvratni relikt divlje demokratije, a ona nam, čitavom čovečanstvu, preti čak i više od pandemije.
Komentare objavljujemo prema vremenu njihovog pristizanja. Prednost u objavljivanju komentara imaće
registrovani korisnici. Molimo Vas da ne pišete komentare velikim slovima, kao i da vodite računa o pravopisu.
Redakcija Informer.rs zadržava pravo izbora, brisanja komentara, ili modifikacije komentara koji će biti objavljeni.
Prema Zakonu o informisanju zabranjeno je objavljivanje svih sadržaja koji podstiču diskriminaciju, mržnju ili
nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja određenoj rasi, veri, naciji,
etničkoj grupi, polu ili zbog njihovog seksualnog opredeljenja.
Nećemo objavljivati komentare koji sadrže govor mržnje, psovke i uvrede. Sadržaj objavljenih komentara ne
predstavlja stavove redakcije Informera ili portala Informer.rs, već isključivo stavove autora komentara.
Sugestije ili primedbe možete da šaljete na redakcija@informer.rs.
Svojeveremno su i Ronaldo i Mesi bili pod istragom, obojica su to debelo i platila, zbog utaje poreza u Španiji. Normalna stvar. Oni igraju fudbal, država radi svoj posao
Vernici Srpske pravoslavne crkve danas slave Lazarevu subotu ili Vrbicu, praznik posvećen vaskrsenju pravednog Lazara iz Vitinije koga je Isus Hristos, prema predanju, vaskrsao iz mrtvih.
Gostujući u jutarnjem programu televizije Prva, Aleksandar Vulin je kazao da se 2. juna odlučuje o budućnosti Srbije, te da nije reč o lokalnim izborima koji se samo tako zovu. Vulin je kazao da na ovim izborima hoće da slome kičmu Vučiću da bismo se odrekli Republike Srpske, Kosova i Metohije, da bismo priznali da smo genocidan narod i uveli sankcije Rusiji.
Izborna trka u 83 grada i opštine juče je zvanično startovala. Predsednica parlamenta Ana Brnabić raspisala je izbore za odbornike u 66 lokalnih samouprava za 2. jun, dok je to isto za 17 prestoničkih opština učinio predsednik Privremenog organa Beograda Aleksandar Šapić.
Ivan Bošnjak, stručnjak za regionalnu politiku i Milan Jolović, pukovnik u penziji, bili su gosti "Info jutra" Informer TV gde su govorili o trenutnoj političkoj situaciji u Republici Srpskoj.
Gost "Info jutra" na Informer TV bio je prof. dr Zoran Milosavljević sa Instituta za političke studije. On je komentarisao sramnu Rezoluciju o Srebrenici.
Danas su u crkvi na Novom groblju u Beogradu i kod spomenika na Ravnom gaju u Malom Orašju služeni pomeni žrtvama zločina koji su se prošle godine odigrali u OŠ " Vladislav Ribnikar", na Vračaru, gde je Kosta Kecmanović ubio devet učenika i radnika obezbeđenja, kao i u Malom Orašju i Duboni gde je Uroš Blažić ubio devetoro mladih.
Crnogorski biznismen Budimir Budo Krstović (67), zvani Budo Banana, i njegova ćerka Marina (28) pravosnažno su oslobođeni optužbi za šverc 1,2 tone kokaina!
Aleks de Minor će u drugom kolu Mastersu u Madridu pokušati da drugi put uzastopno pobedi Rafaela Nadala, a ako uspe u svojoj nameri biće jedan od retkih igrača koji je Španca pobedio dva puta u jednoj sezoni na šljaci.
Olga Danilović je u drugom kolu turnira u Madridu pružila pružila sjajnu partiju, ipak poražena je od Danijel Kolins sa 4:6, 7:6, 6:4, ali svakako će napredovati posle ovog takmičenja.
Tri osobe su povređene u okrugu Lankaster u američkoj državi Nebraska kada se zbog tornada urušio industrijski objekat u kojem je bilo 70 ljudi, a svi su evakuisani, saopštile su vlasti.
Teretni voz koji je prevozio gorivo iskočio je iz šina i zapalio se u blizini granične linije između američkih saveznih država Novi Meksiko i Arizona, a u incidentu nije bilo povređenih, saopštili su železnički operater BNSF i policija.
Ukrajina bi mogla da izgubi kontrolu nad skoro polovinom teritorija do kraja specijalne operacije, sugerisao je bivši američki obaveštajac Skot Riter u intervjuu za Jutjub kanal Deni Hejfong.
Novi paket pomoći od 61 milijardu dolara neće poboljšati žalosnu situaciju Ukrajine, piše Fajnenšel tajms, pozivajući se na mišljenje visokog ukrajinskog zvaničnika.
Nakon što je krajem 2023. godine ukinuta starosna granica za prijavu za Mis Univerzuma, Alehandra Rodrigez koja ima 60 godina je dobila priliku da se kvalifikuje za ovo čuveno takmičenje.
Bivši zadrugar Dejan Dragojević je posle burnih veza u rijalitiju, prvo javne prevare supruge Dalile, a zatim i propale veze sa Aleksandrom Nikolić - potpuno sredio svoj život.
Plamtela je vatra kikindskim i seoskim sokacima u petak predveče, kada „Lazaricu“, uoči Lazareve subote preskače i staro i mlado. U susret najradosnijem hrišćanksom prazniku Vaskrsu, ovom starom običaju najviše se obraduju deca.
Mrtvački kovčezi, sanduci, krstovi, pokrovi, venci...U niškoj hali "Čair“ na drugom Sajmu pogrebne sve za ukop - čak i frižideri za hlađenje pokojnika pa i kolica za prevoz!
Sve do 1999. i progona Srba sa Kosmeta, Lazarice su bile običaj na Lazarevu subotu, koji se najživopisnije sprovodio među Srbima u dva sela Sredačke župe, Mušnikovu i Drajčiću, a do danas, u svom originalnom duhu, održale su se i u selima Sirinićke župe, u kojoj ima i mlađih Srba.
Ostavite komentar
Pravila komentarisanja:
Komentare objavljujemo prema vremenu njihovog pristizanja. Prednost u objavljivanju komentara imaće registrovani korisnici. Molimo Vas da ne pišete komentare velikim slovima, kao i da vodite računa o pravopisu.
Redakcija Informer.rs zadržava pravo izbora, brisanja komentara, ili modifikacije komentara koji će biti objavljeni. Prema Zakonu o informisanju zabranjeno je objavljivanje svih sadržaja koji podstiču diskriminaciju, mržnju ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja određenoj rasi, veri, naciji, etničkoj grupi, polu ili zbog njihovog seksualnog opredeljenja.
Nećemo objavljivati komentare koji sadrže govor mržnje, psovke i uvrede. Sadržaj objavljenih komentara ne predstavlja stavove redakcije Informera ili portala Informer.rs, već isključivo stavove autora komentara.
Sugestije ili primedbe možete da šaljete na redakcija@informer.rs.