• aktuelno
Dnevne novine
SRBIJA

Autor: Politika.rs

03.02.2022

20:04

Koji šampon koristi Handke?

Politika

Koji šampon koristi Handke?

Podeli vest

Stvara se politička klima u kojoj smo dužni da se pravdamo zašto Aida još uvek nije prikazana u beogradskim bioskopima, bez prava da pitamo kad će Dara biti prikazana u Sarajevu

Prošle godine je za srpsko tržište pokrenuta reklamna kampanja jednog poznatog proizvođača šampona za kosu, koja je glasila: Ponosni izbor sve većeg broja Srba. Po ugledu na slične kampanje globalnog tipa gde se za potrebe nacionalnih tržišta vrše minimalne izmene, u drugim zemljama slogani verovatno glase: Ponosni izbor sve većeg broja Španaca ili Francuza. Budući da u našoj zemlji nije naišao na posebno odobravanje, kasnije je preimenovan u: Ponosni izbor sve većeg broja srpskih potrošača. Verovatno zato što u Srbiji ne žive dominantno Srbi, već srpski potrošači, što se ispostavilo kao prihvatljiva zamenica za Mađare, Slovake, Bošnjake ili Rome. Sama reklama je suštinski nevažna, jer za razliku od svojih pomalo razmaženih evropskih kolega koji traže šampone za tanku, ispucalih krajeva, farbanu, masnu ili kovrdžavu kosu, srpski potrošači uglavnom kupuju šampon za prljavu kosu. Ipak, utisak koji se nameće je sledeći - pomalo je nepopularno biti Srbin u Srbiji.

Iako se u Evropi danas mogu sporadično čuti krajnje ekstremni politički stavovi, od zabrane abortusa u Poljskoj do legalizacije samoubistva u Švajcarskoj, opšti politički diskurs je demokratsko-liberalnog usmerenja. Evropska Unija je, iako demoktratsko društvo, sastavljena od niza nacionalnih država, što se najbolje moglo videti u jeku migrantske krize, kada je čak i Šengenski sporazum obustavljen zarad aktiviranja samozaštitne, u suštini – nacionalne, funkcije.

Nacionalizam, iako sam po sebi nesporan, ideološki je neprihvatljiv političkom mejnstrimu budući da je lokalno orijentisan i neretko isključiv. Sam termin je sličan patriotizmu, iako nacionalizam insistira na grupnom identitetu koji počiva na zajedničkom kulturno-istorijskom nasleđu (etnosu), dok je patriotizam vezan za snažno osećanje (a neretko i žrtvovanje) prema narodu i državi. Ipak, u praksi se pokazalo da su nacionalisti, za razliku od patriota, obično bučni u redovnim okolnostima, a neprimetni ili čak surovi, kada vremena postanu vanredna. Zli jezici bi rekli da je svaki nacionalista ujedno i nacional-šovinista čim dobije moć, kao i da je zajednički imenitelj svih nacionalista, zapravo, najprizemniji osećaj nacionalne pripadnosti eminentan gotovo svakom čoveku koji se rodio kao pripadnik nekog naroda.

Verujem da je u Srbiji pretežno izražena nacionalna svest sa čvrstim utemeljenjem u svetosavskoj tradiciji. Takve nacionalne vrednosti danas su primorane da se brane, ali se nažalost često i hrane govorom mržnje koji dolazi iz regiona, pa neretko i same prelaze granicu dobrog ukusa. Čini se da je potrebno puno snage da bi se izdigli iznad običnih i banalnih ljudskih sudbina, kako bi danas u Srbiji bili Srbi a ne srpski potrošači, odnosno, kako bi u isto vreme bili nacionalno osvešćeni ali i savremeni i progresivni po ugledu na druge evropske države, da ne spominjem Japan ili Izrael.

Od kiselog grožđa koje jedoše naši oci '90-tih, nama danas, iako nepravedno, trnu zubi. Da bi smo imali pravo da budemo patriote svesne svog nacionalnog porekla, potrebno je da se jasno i nedvosmisleno kolektivno odredimo prema (ne) delima koje su u naše ime vršili naši politički ili vojni predstavnici. Najlakše bi bilo da je postojala određena referentna međunarodna institucija, poput suda, koja bi bila merodavna da proceni individualnu krivicu pojedinca i da je odmeri merilom večnosti. Po biblijskom „ko god jede kiselo grožđe, tome će trnuti zubi“ (Jer. 31, 29-30), krivica bi bila nedvosmislena. Međunarodni tribunal za bivšu Jugoslaviju je to propustio da uradi, budući da ni jedna strana u sukobu nije osuđena ni za jedan zločin protiv Srba! Tako ostaje na nama da se u skladu sa vlastitim moralnim normama određujemo prema zločinima iz prošlosti.

Po onoj Orvelovskoj da su svi ljudi jednaki, ali su neki ljudi ipak malo jednakiji od drugih, tako su svi i nacionalizmi loši, ali je srpski daleko najgori. Diskurs iz regiona ali i pojedinih krugova međunarodne zajednice saglasan je u oceni da su Srbi krivi za rat u bivšoj SFRJ, pa ih valja odgovarajuće kazniti. Istina je da su sve kolektivne krivice same po sebi pogrešne; sve su žene krive jer je Eva nagovorila Adama, svi su Jevreju krivi jer su razapeli Hrista, svi su Nemci krivi zbog Hitlera... Istina je takođe i da su početkom '90-tih na izborima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji pobedili političari sa izrazitom nacionalnom politikom, iako su postojale i druge, politički umerene, opcije. Ubrzo su se iz Južne Amerike vratile ustaše, a u Bosnu su stigli mudžahedini. Istina je i na kraju, da je Srbija izgubila te ratove (u kojima pritom nije učestvovala), pa nam se nameće da je svaka pojedinačna krivica, iako ne formalno-pravno ono ipak u političkom narativu, postala kolektivna. Ovde se mora staviti tačka, jer je Bećković bio sarkastičan kada je rekao: Svaki čovek je nevin dok se ne dokaže da je Srbin.

Značaj Petera Handkea je u tome što je, iako zadržao sopstveni pravac traganja za istinom koji nije u skladu sa neoliberalnim političkim diskursom, uspeo da se u svom segmentu nametne kao neprikosnoveni autoritet. To zapravo znači da Đoković nije proteran iz Autralije zato što je Srbin, već zato što nije vakcinisan, odnosno, da srpska kolektivna krivica ne postoji ako je mi sami ne prihvatimo.

Stvara se politička klima u kojoj smo dužni da se pravdamo zašto Aida još uvek nije prikazana u beogradskim bioskopima, bez prava da pitamo kad će Dara biti prikazana u Sarajevu. Mile Budak, koji se smatra za idejnog tvorca ustaškog plana od tri trećine i koji je aktuelizovao krilaticu „Srbe ne vrbe“, ima svoju ulicu u Zagrebu, baš kao što se po Huseinu Đozu, imamu SS vafen „Handžar“ divizije, zove jedna osnovna škola u Goraždu. Sa druge strane,  mural sa likom Ratka Mladića (koji je pritom sraman i pogrešan sam po sebi), tema je regionalnih televizijskih ekipa koje tim povodom izveštavaju sa lica mesta kao da se radi o invaziji na Irak. Podržava se crnogorski nacionalizam koji pretenduje da ospori verske slobode većine građana Crne Gore. Ukoliko se neko usprotivi takvom narativu, lokalni nacionalisti će pokrenuti kampanju sa ciljem da mu se oduzme Nobelova nagrada za knjižnjevnost. Čime li će posle da pere kosu?

Profesor Fakulteta za međunarodnu politiku i bezbednost Univerziteta „Union Nikola Tesla”


Ostavite komentar

Pravila komentarisanja:

Komentare objavljujemo prema vremenu njihovog pristizanja. Prednost u objavljivanju komentara imaće registrovani korisnici. Molimo Vas da ne pišete komentare velikim slovima, kao i da vodite računa o pravopisu.

Redakcija Informer.rs zadržava pravo izbora, brisanja komentara, ili modifikacije komentara koji će biti objavljeni. Prema Zakonu o informisanju zabranjeno je objavljivanje svih sadržaja koji podstiču diskriminaciju, mržnju ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja određenoj rasi, veri, naciji, etničkoj grupi, polu ili zbog njihovog seksualnog opredeljenja.

Nećemo objavljivati komentare koji sadrže govor mržnje, psovke i uvrede. Sadržaj objavljenih komentara ne predstavlja stavove redakcije Informera ili portala Informer.rs, već isključivo stavove autora komentara.

Sugestije ili primedbe možete da šaljete na redakcija@informer.rs.

Izbori 2024

TV

JOŠ TV VESTI

Hronika

Sport

Planeta

Zabava

JOŠ Zabava VESTI

Magazin

Džet set

Srbija