PO OCU, MAJCI, NADIMKU? Vuk Karadžić objasnio KAKO SU NASTALA SRPSKA PREZIMENA! Jedna stvar će vas iznenaditi!

Pišući o raznim običajima u Srba u knjizi „Život i običaji naroda srpskoga“ (štampana u Beču „u nakladi Ane udove V. S. Karadžića, 1867) Vuk St. Karadžić je, između ostalog, u poglavlju „podrijetlo“ pisao i o tome kako su naši stari – Hercegovci, Crnogorci, Srbijanci, Vojvođani, a i mi sa njima, dobijali prezimena

U Crnoj Gori i Hercegovini, karakteristična porodična, zajednička prezimena, „kojima se porodice pozivaju od koljena na koljeno kao i u ostaloj Evropi“. Prema Vuku, jedan od razloga ovom običaju, pre svega u Crnoj Gori, bila je i krvna osveta, „da bi onaj koji bi pomislio koga da ubije, odmah znao s kim će se zavaditi i koće krv dužan postati, i za to kad se onamo o kome govori, kaže mu se ne samo čij je sin i kako se po prezimenu zove ili – kao što oni kažu – od koga je bratstva, nego se još doda i iz koga je plemena, n. p. Savo Markov Petrović Njeguš; ako je pleme razdijeljeno na kakova osobita imena kao n. p. što je Cetinje na Bajice i na donji kraj, onda se doda još i to, n. p.: Điko Milov Marinović Bajica Cetinjanin.“

Foto: printscreen

Za razliku od ovih predela, u Srbiji je, npr. bio običaj da se „svaki pozivao po svome ocu, dodavši očinome krštenom imenu –ović ili –ević (…), n. p. Milanović, Milošević, Milojević, Ranković, Miletić (i to je značilo: sin Milovanov, Milošev, Milojev, Rankov, Miletin); ako li je kome otac umreo prije matere, on se je pozivao po materi, dodavši materinom krštenom imenu, mjesto –a, -ić, n. p. Ružić, Smiljanić, Peruničić, Stanić, Nedić, Višnjić, Bojanić (i to je opet značilo: sin Ružin, Smiljanin i t. d.).“ Vuk dodaje kako mu je znameniti srpski ustanički vojvoda, Mladen Milovanović, rodom od Cerovića iz sela Tušimnje, pripovedao da se upravo po ocu zvao Milovanović. Međutim, kako su se hercegovačke i crnogorske porodice neretko selile u Srbiju, počeše one po ovom uzoru da uzimaju svoja prezimena, “a gdjekojima ako se i spominjalo staro prezime, najviše su ih kao poruge radi njime nazivali“.

S obzirom da kod Srba u užoj Srbiji nije postojala krvna osveta, kod njih je nedostatak zajedničkog porodičnog imena imao praktičan, a neretko i egzistencijalan značaj jer „ako je još ko bio od kake znatne i Turcima mrske porodice, prije mu je valjalo da se krije nego po njoj da se poziva…“ Mogli bismo da posmatramo neimanje prezimena kao poseban vid društvene mimikrije.

Foto: printscreen

Srbi u „Carstvu Austrijskome u današnjem vojvodstvu“ su zadržaliisti običaj kao i Srbi južno od Save i Dunava.

Tako su se oni „zvali i pisali po očinome ili materinome krštenom imenu kao i u Srbiji“ sve „dokle im zemaljske starješine, osobito videći da u jednoj kući i u jednoj porodici ima po nekoliko različnijeh prezimena, nijesu to zabranile, te su ona imena kojima se ko po ocu ili materi zvao, ostala u napredak prezimena.“

Vuk navodi primer vršačkog oborkneza Arse koji je po svom ocu poneo prezime Manojlović „i kad je za zasluge svojega oca Manojla postao madžarski plemić, primio je njegovo kršteno ime Emanuel za prezime“. Iz ove porodice poteći će i jedan od nekoliko srpskih generala koji će predvoditi rusku carsku vojsku u Borodinskoj bici – Đorđe Arsenijević Emanuel.

Foto: printscreen

Dalje, prema Vuku, bilo je slučajeva u kojima su i bosanski muslimani zadržavali svoja stara prezimena: „…osobito gospoda, drže svoja stara prezimena, pa još onaka koja pokazuju da su njihovi stari bili hrišćani i da se oni po zakonu (=vera: prim. aut.) samo zovu Turci, a po rodu i po jeziku da su pravi Srbi, a kojijeh bi oni po svome današnjemu mišljenju valjalo da se stide“ . Od njih su Vuku poznati Filipovići, Đurđevići, Todorovići i dr. od kojih su neka poznata do dan-danas. Uzrok ovoj pojavi je taj, smatra Vuk, što su im se na predačko prezime vodila i prepisivala zemlja, pogotovo u slučaju veleposedničkih porodica: „Može biti da je kod njih uzrok što su ova prezimena u starijem njihovijem beratima na spahiluke i na ostala gospostva.“

Još jedan od starohercegovačkih kurioziteta, bio je nadimak (spitznamen).

Foto: printscreen

Među Srbima istočno od Drine, običaj davanja nadimaka nije bio toliko rasprostranjen dok, sa druge strane, u Hercegovini i Crnoj Gori „mnogo čeljade (i muško i žensko) ima još po jedno ime osim krštenoga.“ Ti nadimci su mogli imati dvojako značenje, odnosno, mogli su biti nadenuti „u kući kao od milosti“, dok su ovi drugi sticani „izvan kuće, ponajviše podsmijeha radi“. Nadimak je, izgleda, bio dosta raširena pojava i često menjao i kršteno ime. Vuk ističe kako je nekoliko puta putovao sa izvesnim Šutom sa Cetinja za Kotor i nazad ali, ne samo da mu nije doznao pravo ime, „nego mi ga nijesu znali kazati ni njegovi znanci sa Cetinja i iz Kotora.“

Foto: printscreen

Na kraju, jedan od korena novonastalih prezimena, mogao se naći i u nasumičnim imenim poput Karađorđevog vojvode Petra Džode za čijeg sin Vuk zna da se preziva Džodić ili poput prezimena Čarapić, koje je nosio Vasa, još jedan Karađorđev vojvoda. Takođe, prezimena su mogla postati i „od kake službe ili kakog osobitog posla“ pa tako imamo Vojvodiće, Kneževiće, Vlastelinoviće, Barjaktareviće, Pisareviće, Lončareviće, Terziće, Kujundžiće, Svirčeviće, Vođeviće, Slijepčeviće, Ovčareviće, Stanareviće, Vračariće, Popadiće i dr.

Bonus video: