• aktuelno
Dnevne novine
SRBIJA

Autor: Informer.rs

30.07.2024

11:16

KOLUMNA DRAGUTINA MATANOVIĆA: Genocid nad Srbima u Velici 1944. nije i neće biti zaboravljen

Zoran Sinko

Kolumne

KOLUMNA DRAGUTINA MATANOVIĆA: Genocid nad Srbima u Velici 1944. nije i neće biti zaboravljen

Podeli vest

Nakon poraza u Aprilskom ratu 1941, Kraljevina Jugoslavija je okupirana, a njene teritorije nemilosrdno rasparčane. Planina Čakor u Crnoj Gori na granici sa Srbijom u delu prema Kosovu i Metohiji, pripala je tada fašističkoj Albaniji.

Simbol stradanja srpskog naroda na toj teritoriji je selo Velika, u blizini Plava, koje je tokom srednjeg veka pripadalo manastiru Dečani. Srbi su činili većinu naroda u ovom kraju sve do seoba 1690. i 1739, nakon čega dolazi do naseljavanja Albanaca. Međutim, Velika je i dalje opstajala kao srpska, zahvaljujući vrednom i sposobnom stanovništvu, zbog čega je bila trn u oku susednim muslimanima i Albancima.

Posle kapitulacije Italije u septembru 1943, na području Crne Gore dolazi do većeg prisustva nemačkog okupatora, koji je za svoje ratne aktivnosti sve više angažovao muslimanske i albanske paravojne formacije. Nemci su 18. jula 1944. pokrenuli operaciju pod kodnim nazivom „Draufganger“ sa ciljem da eliminišu jako partizansko uporište koje je postojalo na delu Lima između Brodareva i Andrijevice i moglo da posluži za upad u Srbiju. Glavnu udarnu snagu predstavljale su 7. SS divizija „Princ Eugen“, koju su uglavnom činili banatski Nemci, i 21. SS divizija „Skenderbeg“, sačinjena od Albanaca i manjim delom muslimana. Partizani su se uspešno odbranili i na Čakoru u jednom trenutku potpuno opkolili nemačke snage. Međutim, iz nepoznatih razloga partizanske vođe su odustali od dalje borbe i time lokalno srpsko stanovništvo ostavili na milost i nemilost okupatorima.

Predvođene generalom Šmithuberom, združene snage Nemaca, Albanaca i muslimana dolaze pred selo Velika, u kojem su se u tom trenutku nalazili samo starci, žene i deca. Šmithuber je u selo poslao izaslanika Sahita Hodžu, koji je meštanima obećao da ih vojska neće dirati ukoliko im daju hranu. Srbi su poverovali u ovo obećanje i nisu pokušavali da beže. Nisu, takođe, ni primetili da Nemci i njihovi domaći satrapi opkoljavaju selo. Napad je izvršen 28. jula 1944. i za samo dva sata su na najokrutniji način pobijeni skoro svi zatečeni stanovnici Velike. Prve žrtve ubijene su dok su iznosile hranu svojim krvnicima.

Preživeli svedoci, koji su tada bili deca, pričali su kako su zločinci psovali na srpskom dok su im ubijali roditelje, rođake i komšije. Egzekucije su izvršene na posebno surove načine: deca su ubijana u naručju majki, a ona još nerođena su vađena iz majčinih utroba, žene su silovane, a starci živi spaljivani. U iživljavanju i masakriranju naročito su se isticali Albanci i muslimani. Četvorogodišnjem dečaku Mati odsekli su obe noge i obesili ga o drvo. Kao da su se takmičili sa Hrvatima iz Jasenovca ko će na čudovišniji način da ubija Srbe. Pojedini Nemci su jeli i mirno posmatrali kako ubijaju seljake koji su im dali hranu. Svirepost su pokazivali i prema Veličankama čija je lepota bila na glasu, ali su one tada pokazale kako se čuva čast i dostojanstvo. Bile su spremne da pre u vatru skoče, nego da dopuste da budu obeščašćene.

Zločin u Velici opravdano se može smatrati genocidom, jer je namera zločinaca bila da na ovom području istrebe srpsko stanovništvo. Prema podacima Srpske pravoslavne crkve, u Velici je za samo dva sata na namonstruozniji način ubijeno 564 ljudi, od čega su 154 bila deca mlađa od 15 godina, a među njima i jedanaestoro koji još nisu bili rođeni! „Pred našom kućom svirepo je pogubljeno 15 djece, dvije djevojke, pet žena i starac. Ostao sam bez majke Dolke, braće Gavrila i Rajka i sestara Draginje i Krstinje, a četvorogodišnju Milevu majka je tijelom zaštitila. Slične tragedije bile su i u ostalim porodicama. Tvrdim da je više od 60 odsto stradalih bilo mlađe od 20 godina“, svedočio je kasnije profesor doktor Gojko Gojković. Najgore je prošla kuća Vučetića u kojoj je ubijeno ravno 20 dece. U kući Milička Kneževića ubijeno je šestoro dece i njegova trudna žena Rakita, u kući Tomice Gojkovića pobijeno je 15 ukućana, a u domovima Mirka Paunovića i Radovana Živaljevića – po 16 članova porodice.

Svi oni su okrutno likvidirani samo zato što su bili pravoslavni Srbi. Stoga ih je Sveti arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve 24. maja 2017. proglasio za mučenike.

Vekovima naš narod nosi svoju stradalnu sudbinu. Petar Kočić, jedan od najznačajnih srpskih književnika na početku 20. veka, svojevremeno je napisao: „O Bože moj veliki i silni i nedostižni, daj mi jezik, daj mi krupne i goleme riječi koje dušmani ne razumiju, a narod razumije, da se isplačem i izjadikujem nad crnim udesom svoga Naroda i Zemlje svoje“.

Zločin u Velici za Srbiju i Srbe nikada neće zastariti. Nikad neće biti zaboravljen.

P.S. Aleksandar Vučić: „Srbija je nezavisna i suverena zemlja, slobodu volimo više od svega. I nećemo vam nikada dati da nam slobodu uzmete”.


Ostavite komentar

Pravila komentarisanja:

Komentare objavljujemo prema vremenu njihovog pristizanja. Prednost u objavljivanju komentara imaće registrovani korisnici. Molimo Vas da ne pišete komentare velikim slovima, kao i da vodite računa o pravopisu.

Redakcija Informer.rs zadržava pravo izbora, brisanja komentara, ili modifikacije komentara koji će biti objavljeni. Prema Zakonu o informisanju zabranjeno je objavljivanje svih sadržaja koji podstiču diskriminaciju, mržnju ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja određenoj rasi, veri, naciji, etničkoj grupi, polu ili zbog njihovog seksualnog opredeljenja.

Nećemo objavljivati komentare koji sadrže govor mržnje, psovke i uvrede. Sadržaj objavljenih komentara ne predstavlja stavove redakcije Informera ili portala Informer.rs, već isključivo stavove autora komentara.

Sugestije ili primedbe možete da šaljete na redakcija@informer.rs.

TV

Hronika

JOŠ Hronika VESTI

Sport

Planeta

Zabava

Magazin

JOŠ Magazin VESTI

Džet set

Srbija